Jan 21

Ne dajte se zbuniti: naučite kako kupiti i kušati vino

Bez obzira jeste li od onih koji zabiju nos u čašu „šnjofajući“ vino ne bi li impresionirali društvo za stolom ili pak okorjeli vinoljupci i sommelieri-profesionalci, „Priručnik za sommeliere“
kojeg je netom izdao Hrvatski sommelier klub, knjiga je baš za vas.
Onima prvima, čak i ako predmetu ne pristupe ozbiljno već šlampavo, dati će mnogo „mesa“ za hinjena znanja o vinima i prigodna „preXXXnja“ u društvu a svima drugima - vinopilcima, vinarima, vinogradarima i sommelierima - nezaobilazna znanja, savjete... Jer za razliku od većine priručnika opće prakse koji su prezahtjevni za laike a posve nepotrebni ekspertima, „Priručnik za sommeliere“ sjajno funkcionira na oba fronta: amaterskom i profesionalnom.
Dio odgovora na pitanje zašto je tome tako daje već sam podnaslov knjige odnosno ono: „osnove vinogradarstva i enologije, degustacija, usklađivanje hrane i vina, zakonodavstvo, destilati, kava i čaj“. Vinogradarima ili enolozima koji, reklo bi se, nemaju što novoga naučiti u temama u kojima su doma, svakako će dobro doći edukacija o zakonodavstvu i klasičnim sommelierskim vještinama dok će, s druge strane, i okorjelim vinopijama ili sommelierima od zanata baš zgodan i praktičan biti podsjetnik na sva značajna svjetska vinogorja s tipičnim sortama.

Čak i ako ste se već ranije naoružali nekom dobrom sommelierskom literaturom na stranim jezicima, ovaj vam je priručnik Hrvatskog sommelier kluba nezaobilazan. Naime, talijanskom izvorniku (kojeg su napisali i nedavno dopunili eksperti Simone de Bicola, Antonio Garofolin, Marco Laurentis, Bruno Pilzer i Giuseppe Vaccani) dodana su poglavlja „Hrvatsko vinogradarstvo i vinarstvo“ kao i prošireni tekst o slovenskim vinima.

Mada je prošlo samo davadesetak godina od dana kad su tri prva sommeliera u Hrvatskoj položili svoje ispite u Trstu - a uzgred rečeno, bili su to vinari Ivica Matošević i Franko Kozlović te istarski „all around“ političar i bonkulović Ivan Jakovčić - na domaćoj je sceni već „mali milijun“ amatera i profesionalaca s položenim sommelierskim ispitima. Neki su se zaustavili na prvom stupnju, koji im je kao amaterima dao osnovna znanja za ozbiljniji ulazak u svijet vina, a drugi pak edukaciju nastavili do kraja završivši sve tri razine tečaja pa i dodatne specijalizacije u Italiji ili Londonu. Godišnja natjecanja domaćih sommeliera više nisu nikakva egzotika, a i vremena kad su vam i u boljim restoranima od vina nudili tek izbor između „bijelog“ i „crnog“ ili pak „buteljke“ i bocuna s „refužo vinom“, debelo su za nama. No, što ako osobno nemate nikakvih sommelierskih ambicija a još manje želju da svojim znanjem impresionirate društvo za stolom? Je li vam „Priručnik za sommeliere“ tada potreban koliko i kuharica s mesnim jelima vegetarijancu ili pak veganski savjeti strastvenom mesojedu?

Krivo! Zacijelo će se i nevježe pa i oni kojima je jedini kriterij za „dobro vino“ njegova niska cijena, složiti da je vinska scena u Hrvatskoj doživjela golem uzlet.

Pretjerujem li? Nimalo! U Istri je, recimo, danas skoro pa nemoguće naći lošu malvaziju ili teran, u Dalmaciji se s plavcima napravilo pravo čudo (baš kao i sa crljenkom/tribidragom, ali i pošipom), Baranja je pokazala da ima i čudesna crna vina, graševine iz (ne samo) kutjevačke regije, raspametila je i svjetske znalce vina, a ni mitski zagorski „kiseliši“ koje su prezirali u južnim krajevima, odavno više nisu „glavoboljčeki“, već sjajna vina. Najkraće rečeno, s vinima smo postali itekako cijenjeni i prepoznatljivi na zahtjevnoj svjetskoj vinskoj sceni.

S druge pak strane, ulaskom u Europsku uniju i najmanje kvartovske samoposluge napunile su police uvoznim vinima, po itekako konkurentnim cijenama. Kako se tu snaći? Kako prepoznati je li vam lukavi uvoznik uvalio - vulgarno rečeno - muda pod bubrege s kičastom etiketom i oznakom nekog i vama poznatog razvikanog vinogorja? Ili pak, kako za razmjerno sitne novce kupiti dobru buteljku od vinara i iz regije za koju nikad do tada niste čuli?

„Priručnik za sommeliere“ nudi dragocjenu pomoć. Posebice kad je riječ o uvoznim francuskim vinima kojih je, baš kao i onih iz Čilea, Australije, Španjolske, Južnoafričke republike... sve više u domaćoj ponudi. Svi koji to žele, brzo će se u na veoma preglednim kartama upoznati s najpoznatijim francuskim vinogorjima i sortama. Što je najvažnije, „Priručnik“ će im razotkriti i misterij francuskih apelacija odnosno komplicirani sustav nadzora kvalitete vina bez čijeg je poznavanja svaka kupnja vina nalik kupovini „mačka u vreći“. Recimo, kad na buteljki vina u nekom domaćem dućanu naiđete na oznaku „chateau“ nemojte misliti da se ona odnosi na vrhunska vina koja dozrijevaju u mističnim podrumima pitoresknih francuskih dvoraca. Malo sutra.

Riječ je naime o oznaci (ulavnom u Bordeauxu) koja označava „samo“ vinarsku tvrtku iza koje slijedi ime vinarije koja proizvodi vino. Druga oznaka koja najčešće zbunjuje domaće kupce je „cru“ što u francuskoj terminologiji znači da je riječ o vinu iz ograničenog područja proizvodnje kvalitetnih vina (mahom u Burgundiji). „Grand cru“ - oznaka koju ćete naći i kod domaćih vinara popout Plenkovića - znači pak da je vino prozvedeno iz vinograda vrhunske kvalitete. „Grand cru“ je, zaključit ćete, jamstvo da je riječ o vrhunskom - najboljem mogućem - francuskom vinu iz neke od vinskih regija? E pa - nije! Jer u Bordeauxu „cru“ nema isto značenje! Mada, naravno, i neki od tamošnjih „chateaua“ koriste ovu oznaku za svoja „top“ vina.

„Premier cru“ je pak u Bordeauxu oznaka za najbolju kvalitetu (pet „chateaua“ ima vina s ovom oznakom) no da ne bude sve jednostavno u Burgundiji se ta ista oznaka koristi za drugu razinu klasifikacije dakle ispod one „Grand cru“... Ako mislite da oznaka „Superteur“ na buteljkama francuskih vina označava superiornost kvalitete, opet ste falili. Jer, ova oznaka se najčešće koristi za vino s većim sadržajem alkohola. Odnosno, koristi se i za vina koja unatoč velikom postotku alkohola nisu na utvrđenoj razini kvalitete vina iz pojedinih sorti grožđa.

Bez „Priručnika za sommeliere“ brzo ćete se dakle čak i pri najjednostavnijoj kupovini u lokalnom dućanu naći u neobranom grožđu. Jezikom reklama kazano - „no to nije sve“ jer „Priručnik“ funkcionira i kao dragocjeni dodatak čak i onim najboljim turističkim vodičima. Ne samo da će vas kod posjeta nekoj od vinskih regija - onih europskih ili pak australskih, južno, srednje i sjevernoameričkih, afričkih... - uputiti na najpoznatije vinarije i tipične sorte iz konkretnog podneblja već će i preporučiti tamošnje gastronomske ikone.

Posebna vrijednost „Priručnika“ je „nadopisano“ poglavlje o hrvatskim vinima i vinogorjima. Zanima li vas recimo u čemu je razlika između istarske malvazije i dubrovačke malvasije, kakvo je vino moslavački škrlet, što možete očekivati od vina dobivenog od rudežuše, trnjake, okatca crnoga, ima li potencijal stara dalmatinska sorta maraština iliti rukatac, gdje ćete potražiti najbolju frankovku a gdje traminac, lasinu i grenache ili pak koje su najbolje autohtone sorte Dalmatinske zagore, „Priručnik“ će također dati jasne i nedvosmislene odgovore.

Zlobnici duhovito vele da su sommelieri educirani pijanci ili pak ljudi koji su našli ugodan alibi za ispijanje vina. Možda je i to točno no ako se držite one da se pravi ljubitelji vina ne piju „na buteljke“ nego „na ure“ - što će reći, uživajući u polaganom ispijanju i svakom gutljaju plemenite tekućine - tada je „Priručnik za sommeliere“ baš za vas. Nezoabilazno štivo!

ZLATKO GALL

Izvor: Slobodna Dalmacija

Autor:
Gric-Gric Filed Under:
Sve vijesti - Izdvojene vijesti D
E-mail Ispis PDF

Zanimljivosti

Ispovijesti mladog kuhara

 

Prijatelji:

Vinarske priredbe

Uskoro više informacija. Hvala!

Ostala događanja

Uskoro više informacija. Hvala!

 

Kuhanje s potpisom Facebook

Pratite nas i na Facebooku! Ako Vam se svidi znate što trebate? LIKE;Sviđa mi se...

 

¨¨¨Kontakt / O nama ¨¨
© 2011 www.GRIC – GRIC.com