Apr 20

Italija

Već godinama (točnije od 1990.) zauzima najčešće prvo (rjeđe iza Francuske drugo) mjesto u svjetskoj proizvodnji grožđa i vina. Prosječna proizvodnja grožđa od 1993. do 1995. bila je 91.668.000 dt, a proizvodnja vina 59.400.000 hl. Ta je proizvodnja od 1996. do 2000. smanjena (i iznosila je 89.939.000 dt grožđa i 54.386.000 hl vina), a trend smanjivanja proizvodnje grožđa i vina, te vinogradarskih površina nastavio se je sve do razdoblja (točnije do 2007. godine) za koje su objavljeni statistički podaci. Naime, od registriranih 1.063.000 ha u razdoblju 1986.-1990. te su površine smanjene na 849.000 ha u 2004. a u 2007 na oko 800.000 ha. Nakon 1995. smanjena je i proizvodnja grožđa (koja primjerice varira između 73.939.000 dt/2002. i 86.919.000 dt/2004., da bi se u 2007., (prema izvješću generalnog direktora OIV-a) ponovno vratila na 73.131.000 dt. U toj istoj godini (2007.) proizvodnja vina je dosegla 47.981.000 ha, što je za oko 6.000.000 hl manje nego u zadnjem petogodištu XX stoljeća.
Najveći dio u Italiji proizvedenog grožđa preradi se u vino, (2004. godine to je bilo oko 83,67% ili 72.735.000 dt od ukupne proizvodnje grožđa koja je te godine iznosila 86.919.000 dt). Potrošnja grožđa u svježem stanju u zemlji bila je 6.848.000 dt (ili 11,94 kg/cap) a izvoz zobatica 4.656.000 dt. Od proizvedenih 53.000.000 hl vina (i još uvezenih 1.625.000 hl) u Italiji se je konzumiralo 28.300.000 hl (ili 49,30 l/cap), izveženo je 14.197.000 hl, destilirano 3.404.000 hl i utrošeno u drugim oblicima industrijske preradbe 3.345.000 hl vina. Uvoz svježeg grožđa te je godine (2004.) iznosio 173.000 dt, a uvoz grožđica 218.000 dt, od čega je manji dio izvežen, a veći (od 196.000 dt ili 0,34 kg/cap) konzumiran u zemlji.
Bogatstvo raznolikosti vrsta i tipova vina onemogućava vjeran opis stanja, pa je pravu sliku uistinu moguće steći tek nakon većeg broja „hodočašća” u te prelijepe vinorodne krajeve.
Pokrajina Valle d’Aosta
Najsjevernija talijanska vinorodna pokrajina je Valle d’Aosta s oko 1.000 ha i godišnjom proizvodnjom vina od 40 do 60.000 hl, među kojima je prvo zaštićeno i najpoznatije vino Donnaz što se proizvodi iz crnog grožđa nebbiolo (85%), freisa i neyret (zajedno 15%). U ovoj se pokrajini, iz grožđa predfiloksernih kultivara, što se uzgajaju na terasastim vinogradima u Valdigni na nadmorskoj visini od oko 1200 m, proizvodi vino Aoste Blanc de Morgex et de la Salle, za koje znalci tvrde da (zbog prirodnih čimbenika: položaja, tla, klime i sortimenta) najbolje prezentira područje iz kojeg dolazi. Pismeni zapis o sorti blanc de Morgex potječe iz 1838. Njeno je vegetacijsko razdoblje kratko, a to joj omogućava pravovremenu lignifikaciju i opstanak (bez smrzavanja) u oporim zimskim uvjetima.
Pokrajina Pijemont
je znatno veća vinorodna pokrajina sa šest provincija. U provinciji Alessandrija najpoznatije su crne sorte barbera i dolcetto, a dobar glas svojih vina provincija Asti duguje muškatu bijelom iz kojega se proizvode i pjenušava vina (l’Asti spumante), najviše u mjestima Canelli i Santa Vittoria d’Alba. Uz muškat, uzgajaju se i proizvode vina i iz drugih sorata, koja se na tržištu pojavljuju pod nazivima Barbera d’Asti, Freisa d’Asti, Malvasia d’Asti (sve redom crna vina) i sl. U provinciji Cuneo pretežito se uzgaja sorta nebbiolo iz koje se proizvode vina barbaresco, barolo i nebbiolo d’Alba, a sličan sortiment je i u provinciji Novara, Torino i Vercelli u kojoj se iz grožđa sorata nebbiolo (90%), vespolina (4%) i bonarda (10%) proizvodi nadaleko znano vino Gattinara. Ako je provincija Asti dala ime jednom pjenušcu, provinciji Torinu pripala je čast da bude centar proizvodnje vermuta.
Muškat bijeli je zbog svoje izrazite i plemenite muškatne arome vrlo cijenjeno grožđe i vino. Zbog osjetljivosti na gljiv. bolesti (oidij i sivu plijesan) izbirljiv je na položaj, pa, ako mu mikroklima i tlo odgovaraju, rodi redovito, a iz njegova se grožđa proizvode čuvena pjenušava i desertna vina.
Asti spumante je zaštićeno je ime za slatko pjenušavo vino proizvedeno u tal. pokrajini Asti iz sorata grožđa muškata bijelog i pinota bijelog postupkom vrenja u boci. Vrlo star postupak pripreme ovoga pjenušca sve se više zamjenjuje novim, lakšim, bržim, sigurnijim i jeftinijim (npr. metodom charmat, tj. vrenjem u tankovima), ali tada proizvod nosi naziv Moscato spumante d’Asti. Na identičan način se nekada proizvodila i klasična bakarska vodica, a postupak se najkraće može opisati ovako: bere se samo zdravo i zrelo grožđe (a to znači u istom vinogradu u više navrata, ovisno o tome kako dozrijeva), i to po suhu vremenu i u hladnije doba dana. Neoštećeno grožđe se u korpama u najkraćem roku transportira do mjesta preradbe i bez odgode runja i mulja, a masulj odmah cijedi i tiješti. Ocijeđeni mošt se sakuplja u otvorenoj kaci, sulfitira i ostavlja oko 24 h, dok se na njegovoj površini ne stvori bijelo sivi klobuk (pjene kvasca i nečistoća). Stvaranje čvrstog klobuka pomaže dodatak otopine tanina (i želatine), a prije nego takva prevlaka (nekad i 3 cm debljine) pukne i potone, obavi se pretok (tzv. salto) i odvoji čisti bistri sok. Taj postupak (uz opetovani dodatak tanina i želatine) može se ponoviti, a odmah nakon toga se dekantirani mošt filtrira preko holandskog filtra. Višekratnom filtracijom odstranjuju se dušične tvari iz mošta (biološka stabilizacija) i time koči vrenje. Vrlo sporo vrenje mošta, nakon što je glavnina šećera prevrela u većoj posudi (bačvi ili demižonima), nastavlja se u zatvorenoj boci, a u tome pomažu i jesenske hladnoće. Za razliku od klasičnoga postupka proizvodnje pjenušca (kada se stabilnom suhom vinu dodaje saharoza i kvasac radi pokretanja tzv. drugoga [[alkoholno vrenje]alkoholnog vrenja]]), u proizvodnji Asti spumante (jednako kao i u proizvodnji bakarske ili vinodolske vodice klasičnim postupkom) vrenje se ne prekida, već kontinuirano teče tiha fermentacija šećera, koji potječe isključivo iz grožđa. Po završenoj fermentaciji (ili ako se i prije želi sačuvati dio neprevrela šećera) u Astiju, talog kvasca iz boce odstranjuju (postupkom ručne ili strojne degoržacija|degoržacije), a zatim se proizvod pasterizira (i time spriječava eventualno ponovno vrenje), konfekcionira i otprema na tržište. Na kraju recimo još i slijedeće. U pokrajini Asti i isključivo iz grožđa bijelog muškata, uz opisani postupak pjenušca Asti spumante, proizvodi se i mirno vino Moscato d Asti.
Nebbiolo najpoznatija tal. autohtona vinska sorta crnog grožđa. Iako osjetljiva na pepelnicu i sivu plijesan, uz pravilnu zaštitu i rez (srednji do dugi) rodi dobro i redovito. Rubinskocrvena do granatnocrvena, alkoholom i ekstraktom bogata suha vina, zbog sortne heterogenosti (tj. zbog većeg broja klonova), a ponajviše zbog utjecaja tla i podneblja kraja u kojem nastaju, kakvoćom se podosta razlikuju. Možda je i to razlogom što u prodaji nose imena proizvodne zone poput Barolo, Barbaresco, Gattinara, Ghemme i sl. Najveći tal. i svjetski rasadnik Rauscedo klonskom selekcijom uzgojio je više klonova koji se u prometu označavaju tradicionalnim imenima (poput lampia i sl.) ili samo kao n. R1, n. R2 i n. R6.
Barolo se uvrštava među najbolja talijanska crvena vina. Proizvodi se iz grožđa najpoznatijeg talijanskog kultivara nebbiolo koje je uzgojeno na položajima oko mjesta Barolo, Castiglione Falleto, Serralunga d´Alba, Monforte d´Alba i La Morra. Nakon zrenja od najmanje 38 mjeseci (odnosno za tip Riserva od 62 mjeseca) i školovanja (od čega bar dvije trećine vremena mora boraviti u drvenim bačvama), u vinu se razviju arome (od kojih je prepoznatljiva ona što podsjeća na ljubice) i sljube taninske sastavine, što mu, uz visok sadržaj alkohola osiguravaju dugovječnost. Barolo se proizvodi i u varijanti barolo chinato tako da se vino aromatizira korom kininovca (biljke s južnoameričkih Anda, što pripada porodici broćeva-Cinchona) koja sadrži kinin, (alkaloid što se koristi u liječenju malarije).
Bonarda naziv vinskog kultivara iz Piemonta. U talijanskoj vinorodnoj pokrajini Lombardiji (i to u područjima Oltrepo Pavese i Colli Piacentini) vino proizvedeno iz grožđa sorte croattina na tržištu se označava istim imenom (tj. Bonarda), pa je to razlog zbog kojeg se vrlo često, ali nepravilno, nazivi ovih dvaju kultivara smatraju istoznačicama, iako prema tvrđenju brojnih ampelografa one to nisu.
Vermouth specijalno aromatizirano vino, koje se proizvodi iz vina, (udio kojega je zakonom propisan i najčešće ne smije biti niži od 60 %), ekstrakta aromatičnih trava (najviše pelina-Artemisia absinthium), alkohola i šećera. Od vrste vina (dakako, najbolje je za to muškatno vino), sastava trava i količine dodanoga šećera ovisi da li će se proizvesti bijeli, rosé ili crveni, gorki, suhi ili slatki vermut. Početak proizvodnje ovakvih pića vezuje se uz ime grčkoga liječnika Hipokrata (460. god. pr. Krista), koji vinom iz bilja ekstrahira aromatične i ljekovite tvari (pa otuda kasniji naziv vino ippocratico). O dugoj tradiciji ove proizvodnje govore Ciceron i Plinije, kada spominju „l’absinthianum vinum”. Poslije, opće prihvaćeni naziv ovoga pića njemačkog je podrijetla (wermuth), otkuda putem Francuske (vermouth) stiže u Italiju (vermut). Glavno svjetsko središte proizvodnje vermuta još prije više od 200 godina postala je provincija Torino, u kojoj su zaslužni za to Antonio i Benedetto Carpano (1.786. „punt a mes”). Slijedi osnivanje mnogih i danas poznatih vermut tvrtki (Cora 1838., Gancia 1850., Balor 1856., Cinzano 1860., Martini 1863. i dr.).
Pokrajina Lombardija
je uz Siciliju i Pijemont jedna od tri veće talijanske pokrajine u kojoj vinogradarstvom prednjači Pavia, a zatim redom slijede Brescia, Mantova, Sondrio, Bergamo, Cremona, Milano i Como, dok je u provinciji Varese ono najniže. U Paviji, na brežuljcima zvanim Oltrepò Pavese uzgajaju se brojne sorte (pretežito crne) nebbiolo, croattina (ovdje tradicionalno zvana bonarda) i merlot, dok su pinot crni i pinot sivi temelj proizvodnje pjenušaca klasičnim postupkom. Najviše uzgajani bijeli kultivari su rizling talijanski, rizling rajnski, chardonnay, müller thurgau, pinot bijeli i cortese. Iz grožđa navedenih crnih i bijelih sorata proizvode se iznimno dobra bijela i, dakako, crna, ali i pjenušava vina (u Val Versu). Navedimo bar dva poznatija imena iz ovog kraja, a to su Franciacorta (i njeni pjenušci DOCG) i Valtelina (s vinom Sfurzat proizvedenim iz kultivara nebiollo, kojemu je lokalni naziv chiavennasca).
Croattina (čit. kroatina, prijevod s tal.: hrvatica) je sorta crnog vinskog grožđa koju još zovu croata i bonarda i uvršćuju među petnaest najpoznatijih u talijanskim vinorodnim pokrajinama Pijemont i Lombardija od kojih se proizvode vina DOC (kratica od Denominazione di origine controllata, što bi u prijevodu s talijanskog odgovaralo „kontrolirana izvornost označavanja”). Zrije kasno (IV. epoha), rodi obilno i koristi se u proizvodnji bijelih i ružičastih stolnih i kvalitetnih vina.
Merlot crni Malo je vinskih sorata crnog grožđa koje se podjednako uspješno uzgajaju u južnim i sjevernim vinorodnim područjima. Ta značajka merlota pridonijela je da se ova podrijetlom francuska sorta (nastala spontanim križanjem cabernet franc-a i sauvignona bijelog), i to iz okolice Bordeauxa proširi (slično kao i cabernet sauvignon koji je nastao križanjem istih roditelja) po cijelom vinogradarskom svijetu. Vina sorte merlot bogata su alkoholom (obično oko 12,5% vol. ) i ukupnim kiselinama (oko 6,5 g/l), rubincrvene su boje, ugodne arome i bouquetta što potsjeća na šumske maline.
Rizling talijanski ili rizling italski je naziv bijele vinske sorte (tal., riesling italico, njem., Welschriesling, mađ., olaszrizling, slovenski, rizling laški itd.) čije bi ime i na hrvatskom jeziku, umjesto pogrešno rizling talijanski, valjalo zvati rizling italski (Italici su uz Latine, Umbrijce, Etrušćane i druge skupine, jedan od naroda koji su još pred oko 4.000 godina naselili Apeninski poluotok i koje su u petom stoljeću pr. Krista pokorili Latini).
Rizling rajnski najpoznatija je i najcjenjenija bijela vinska sorta sjevernih vinorodnih područja, kojoj i samo ime govori o podrijetlu. Naš naziv za rizling je graševina, pa otuda i mogući naziv graševina rajnska i analogno tome ime jedne druge sorte graševina tal. (od rizling tal.) koja je kod nas rasprostranjenija, pa se jednostavno zove samo graševina (a ponegdje čak i samo rizling). Da ne bi bilo zabune, neće biti naodmet još jednom istaknuti da je rizling rajnski jedna, a rizling tal. (graševina, grašica ili u našim istočnim područjima samo rizling) druga sorta. Dobro školovano vino rajnski rizling je svjetložute do slamnatožute boje, profinjene arome i bukea, skladna puna i svježa okusa.
Chardonnay
(čit. šardone), franc. vinska sorta bijelog grožđa koju su pred dvadesetak i više godina mnogi ugledni ampelografi poistovjećivali s pinotom bijelim. Drugi su pak tvrdili kako taj kultivar sa sortama; pinotom bijelim, pinotom sivim i pinotom crnim nemaju rodbinske veze. Te su zablude tek pred dvadesetak godina (točnije 1999.) razjasnili (molekularno-genetskim postupcima) znanstvenici Bowers i suradnici utvrđujući da je jedan od roditelja tog vrlo cijenjenog i rasprostranjenog kultivara iz skupine pinota, a drugi sorta bijelog grožđa biela belina velika koja se je uzgajala u XIX. i ranijim stoljećima u Hrvatskoj. Osim u hrvatskim vinogorjima koja se nalaze u području današnje hrvatske kontinentalne regije, gdje je u prošlosti bila među vodećima, uzgajala se je i na području Štajerske, gdje se naziva Heunisch weisser, dok joj je ime u Francuskoj Gouois blanc. Zapis o spomenutoj belini ostavio nam je Trummer, Anton u "imeniku trsja u hrvatskih vinogradih" i "popisu trsja koje se goji u šumarskom zavodu i ratarnici u Križevcima". Te je dokumente Trummer predao 1876. i 1877. godine predsjedniku internacionalne ampelografske komisije, ampelografu Hermanu Goethe-u, koji ih je uvrstio u svoje znamenito djelo Ampelographie - Rebenkunde, Zweite Auflage iz 1887. godine. Kultivar chardonnay (koji je defiitivno rodbinski vezan uz pinot i belinu, priznat je kao posebna sorta na vinskoj izložbi u Lionu, 1872. Tvrdi se da je tom, zacijelo spontano nastalom kultivaru uža domovina okrug Macconais koji se nalazi u regiji Burgundija, te da je ime dobila po nazivu sela Chardonnaya. U Francuskoj se uzgaja u Alzasu, u pokrajini Champagne te u Burgundiji, odakle se je zbog primjerene otpornosti na sivu plijesan, stalne i dobre rodnosti, te naročito zbog kakvoće vina koje se dobije preradbom njena grožđa, proširila po svim kontinentima. Ovoj sorti snažna rasta više odgovara dugi rez, ali podjednako dobro uspijeva i uz primjenu drugih uzgojnih oblika, uključujući i onaj koji je prilagođen za mehaniziranu berbu.
Müller Thurgau ime kultivara po selekcionaru koji ju je uzgojio križanjem, dr. Hermannu Mülleru iz Thurgaua, Švicarska) cijenjena je sorta bijeloga vinskog grožđa, zbog kvalitete i naročito zbog vrlo dobre rodnosti koja u iznimnim godinama može doseći i rekordnih 200 hl/ha. Nema sumnje da upravo toj sorti njemačko vinogradarstvo zahvaljuje visok prosjek uroda (od 90 do 100 hl/ha), jer je zasađen na gotovo jednoj trećini od svih vinogradarskih površina. Osjetljiva je na sivu plijesan (Botrytis) napadu koje, zahvaljujući ranom dozrijevanju (II. epoha) uspješno uzmakne. Ako pak kišno i vlažno razdoblje nastupi prije, valja požuriti s berbom, jer štete mogu biti potpune. Istoznačnica za ovaj kultivar je rizvanac, riječ koja je nastala od pretpostavke da je taj hibrid europskih loza nastao križanjem rizlinga i silvanca. Najnovijim genetskim ispitivanjem utvrđeno je da je to križanac rizlinga i plemenke, pa se preporuča napuštanje starog (i nepravilnog) naziva.
Pinot bijeli (burgundac bijeli), cijenjena sorta bijeloga vinskog grožđa, makar da vinogradarima i vinarima u kišnim jesenima zbog osjetljivosti na trulež zadaje podosta briga. Da bi se izbjegle štete u takvim godinama, bere se ranije. U suhim i toplim jesenima, kakve su u izrazitim vinogradarskim krajevima češće, p. b. nakupi dosta šećera, pa su vina iz takva grožđa srednje do jako alkoholna (ponekad i s ostatkom neprevrela šećera), ugodne arome i bukea, primjereno kiselkasta i rano sazrela za potrošnju.
Cortese (čitaj korteze) je naziv talijanske sorte bijelog grožđa koja se uzgaja u vinorodnim pokrajinama Pijemont, Lombardija i Veneto. Redovito i obilno rodi, pa je to vjerojatno razlog niskog sadržaja šećera (od 16 do 17%) i visoke ukupne kiselosti (oko 7 g/L). Sazrijeva u drugoj epohi. Prerađuje se zajedno sa grožđem ostalih sorata koje dospjevaju u istom razdoblju s ciljem proizvodnje stolnog pitkog vina.
Pokrajina Trentino
– Alto Adige je talijanska najsjevernija pokrajina s oštrim zimama, ali i, bez obzira na to, s proizvodnjom više od 1.000.000 hl vina proizvedenih iz najcjenjenijih bijelih (rizling rajnski, rizling tal., müller thurgau, traminac crveni, muškat žuti i dr.) i crnih cabernet sauvignon, cabernet franc, vernatsch (koju talijani označavaju schiava grossa), lagrein, pinot crni ovdje zvan blauburgunder, marzemino, merlot i dr.) sorata. Od oko 5.000 ha, na crne sorte otpada 75%. Uz vrhunska vina što nose ime sorte teško je bilo kome od njih dati prednost. Ipak, spomenimo traminac (kojemu u nakupljanju arome očito godi ovo podneblje) i Vino santo trentino, što se proizvodi iz pinota bijelog i još jedne, manje poznate sorte (nosiola). Crnim vinima daje karakter sorta vernatsch, koja u ukupnom sortimentu zauzima više od polovice svih zasađenih površina.
Traminac crveni (u Njemačkoj roter traminer, još i clevner odnosno clävner, u Mađarskoj tramin piros, u Bugarskoj mala dinka, češkoj tramin červeny, u Italiji traminer aromatico, u Francuskoj uz velik broj drugih naziva još i savagnin rose i fromenteau rouge itd.) vinska sorta za koju mnogi tvrde da potječe iz južnog Tirola i da je ime dobila po mjestu Tramin. Srednje je rodnosti. Vina iz grožđa traminca crvenoga su cijenjena u prvom redu zbog profinjene arome i bukea. Boja dobro odnjegovanog traminca je slamnatožuta do zlatnožuta, okus najčešće polusuh do polusladak, rjeđe suh, alkoholnost srednje jaka, a manjak ukupne kiselosti nastoji se izbjeći ranijom berbom.
Cabernet sauvignon (čit. kaberne sovinjon), jedna od najpoznatijih vinskih sorata crnog grožđa koja je nastala križanjem cabernet franca i sauvignona bijelog. S obzirom na to da se podjednako uspješno uzgaja na dubokim, ali i na plitkim i suhim tlima, kao i da nema posebnih zahtjeva obzirom na uzgojni oblik, da je primjereno otporna na gljivične bolesti i da uz dobar rod daje šećerom (i do 23%) i kiselinama (oko 7 g/l) bogat mošt, uzgaja se na svim kontinentima. Iz njena grožđa proizvedeno rubinskocrveno obojeno vino bogato je kiselinama, primjereno alkoholno, puno i skladna okusa s karakterističnom aromom, pa stoga i cijenjeno kod dobrih znalaca. Sadržaj etanola u kvalitetnom vinu c. s. kreće se od 10 (za rosé) do 12,5% vol. (kod crnih), a kod spomenutog vrhunskog cabernet sauvignona taj je sadržaj između 12 i 13% vol. U dobrim i nadprosječnim godinama, kada grožđe ovog kultivara nakupi obilje šećera, vina cabernet sauvignon su stasita (bogata ekstraktom) i skladna sadržajem [[ukupne kiseline|ukupnih kiselina], pa su stoga, i uz već spomenuti visok sadržaj etanola, prikladna za dugo čuvanje.
Cabernet franc (čit. kaberne fran), francuska je autohtona vinska sorta crnoga grožđa s područja Bordeauxa, koja se, zbog dobrih svojstava, odmah nakon filokserne zaraze i obnove vinograda na američkoj podlozi počela širiti po vinogradarskom svijetu. Često joj se pretpostavlja druga crna sorta, možda stoga što je slična imena (cabernet sauvignon), ali, valja reći, te su usporedbe vrlo često nepravedne. Naime, cabernet franc, uz agrobiološka obilježja (ranije dozrijevanje, generativni potencijal i prilagodljivost na klimatske i druge čimbenike, što je potaklo njegovu sadnju na području Europe, ali i u Novom svijetu), te gospodarsko tehnička svojstva tog kultivara (rodnost, sposobnost da nakupi zadovoljavajući sadržaj šećera uz primjerenu količinu ukupne kiselosti), ima i ostala svojstva koja dolaze do izražaja u vinu (dobra iako ne intezivna obojenost maceracijom proizvedenog vina, sklad slatkih, kiselih i gorkastih sastavina, bogatstvo arome i tipičnost). Suvremenim molekularno-genetičkim postupcima identifikacije sorata i njihovih roditelja utvrđeno je da je cabernet franc zajedno sa sauvignonom bijelim roditelj već spomenutog cabernet sauvignona, ali i merlota s kojima se najčešće (doduše u manjim količinskom udjelu) i sljubljuje. Cabernet franc se najčešće ne prerađuje odvojeno. S obzirom da mu je udio u zaštićenim (vrlo često kvalitetnim i nerijetko i vrhunskim vinima manji od 15%, ime mu se ponekad niti ne spominje.
Vernatsch (čit. fernač, njem.) autohtona rodna sorta crnog grožđa (tal. schiava grossa) koja pokriva više od polovice svih vinogradarskih površina u tal. pokrajini Trentino-Alto Adige, u kojoj je kao njemačkoj jezičnoj pokrajini vinogradarstvo s najdužom tradicijom. Postoje tri tipa ove sorte što se razlikuju po krupnoći i boji bobica. To su grossvernatsch (u Württembergu ju zovu trolinger), zatim ranije zoreći mittervernatsch i snažno rastući granvernatsch. Uz manje razlike, sva su tri tipa osjetljiva na oidij, a manje osjetljiva na peronosporu i sivu plijesan. Grožđe vernatsch je osnova mnogim visokokvalitetnim zaštićenim (DOC) vinima kao što su Meraner, St. Magdalener i Kalterersee.
Schiava grossa sorta crnog grožđa. Postoje tri tipa (grossa, media i piccola ili gentile, odnosno velika, srednja i mala ili plemenita) koji se međusobno razlikuju.
Lagrein u talijanskoj pokrajini Trentino-Alto Adige, autohtona vrlo rodna sorta tamnoplave boje grožđa koja po zastupljenosti u sortimentu toga kraja čvrsto drži treće mjesto (sa 6%) iza vernatscha (schiava grossa) (65%) i pinota bijelog (12%).
Pinot crni kod nas ponegdje pod imenom burgundac crni (od naziva povijesne pokrajine Burgundije), izrazita je vinska sorta. Mutacijom ove sorte (nastale križanjem traminca crvenog i Schwarzrieslinga nastali su brojni klonovi (koji se označavaju kao sorte), a to su pinot bijeli i pinot sivi. Iz svoje domovine Francuske ova se je sorta proširila po cijelom vinogradarskom svijetu. U starijoj literaturi zapisano je da rodi malo (oko 30 do 40 hl/ha), ali da kakvoćom mošta i vina taj nedostatak obilno vraća. Kažemo stoga, da su ampelografi (npr. u Francuskoj) uzgojili preko 15 klonova pinota crnog koje kakvoćom grožđa i vina ne zaostaju, a urodi su im dva i više puta veći od rečenog (od 100 do 120 dt/ha). Dakako, tome, kao i kod drugih sorata, više ili manje pridonosi tlo (voli da je karbonatno), klima, rezidba (preferira dugu), zaštita, pravi trenutak berbe itd. Vino pinota crnog, kojega neki označavaju i francuskim Pinot Noir ili njemačkim imenom Blauer Spätburgunder, najčešće je granatnocrveno do ljubičasto-tamnocrveno, ali valja znati da iz grožđa ove sorte (s obzirom na to da joj sok nije obojen, nije bojadisar) proizvode i bijela vina u Champagni, koja su osnova za pjenušce. Zanimljiv je podatak da je tada izračunata srednja vrijednost ispitanih moštova iznosila 18,9 % šećera i 6 g/l ukupnih kiselina, i da su slični podaci utvrđeni i pedeset godina poslije, ali uz konstataciju da je, nažalost, opseg proizvodnje toga grožđa i vina znatno smanjen, a kao razlog navode se nestimulativne poslijeratne otkupne cijene. Sadržaj alkohola u tim vinima s oznakom kontroliranog zemljopisnog podrijetla kreće se između 11,5 i 13 % vol., a ukupna kiselost od 5,5 do 6 g/l. U dobrim godinama ponekad ima i do 8 g/l neprevrela šećera, pa kao takvo spada u skupinu polusuhih vina. Na kraju, vino crnog pinota je među rumenim vinima jedno od najbogatijih proantocijanidolima.
Blauburger Sorta crnog grožđa nastala križanjem portugisca i frankovke i to u Klosterneuburgu, zaslugom Fritza Zweigelta 1923. god. Neotporna je na pepelnicu, otpornija na peronosporu i sivu plijesan. Srednje je rodna. Vina su kakvoćom slična vinima što se proizvode iz grožđa sorte pinota crnog, ali u pravilu slabije obojena. Uzgaja se u Austriji na površini od oko 900 ha, najviše u Donjoj Austriji (400 ha) i u Gradišću (oko 200 ha). Manji nasadi tog kultivara podignuti su u Njemačkoj, a u RH je svrstana među preporučene u podregiji Prigorje-Bilogora, gdje se predviđa njena sadnja.
Marzemin (tal. marzemino, u Istri brzamin) je sorta crnog grožđa koja se, zbog redovite i dobre rodnosti, ugodne arome grožđa i iz njega proizvedenog (najčešće desertnog) vina cijenila i uzgajala u prošlosti i u Istri. Osjetljiv je na napad oidija, dok je prema drugim gljivičnim bolestima rezistentan. Iako je sok blago obojen, ne svrstava se među bojadisare. Vina merzamina su vrlo obojena, a intenzitet arome osim stupnja zrelosti (III. i IV. epoha) u znatnoj mjeri ovisi i o klimatskim prilikama u doba zrenja. U tal. vinorodnoj pokrajini Trentino uzgaja se na pergolama (na barsima) i bere kad je prezrelo, jer tada proizvedeno vino (skladna okusa s blagom gorkošću) obiluje aromama koje podsjećaju na stručak ljubica i plod maline. Pretpostavlja se da je marzemin (zaslugom mletačkih trgovaca) donijet iz Armenije, međutim, talijanski proizvođači ga svrstavaju među svoje autohtone kultivare.
Nosiola vino je žute boje, sa zlatnim tonovima,čvrstog tijela, malo kiselo vino, lagane i osvježavajuće teksture, sa intenzivnim okusom breskve, malo rustikalnog mirisa s naglaskom na lješnjak. Čini se vrlo svestrano grožđe za raspon okusa vina. Prodaje se pod imenom Nosiola, mada se ponekad, kada je miješan sa Muller Thurgeaom, zelenim sylvancem i bijelim pinotom, naziva i Sorni.

Pokrajina Veneto
je po obujmu (oko 9.500.000 hl/god.) i raznolikosti vinske proizvodnje jedna od vodećih talijanskih vinskih pokrajina sa sedam provincija, od kojih je svaka na svoj način osobita. Zbog ograničena prostora preostaje nam samo nabrajanje najosnovnijih podataka, svjesni činjenice da je takvim prikazom ova pokrajina, u odnosu na druge, zakinuta. Te provincije su Padova (s raznolikom proizvodnjom bijelih, crnih i muškatnih vina s najcjenjenijim položajem Colli Euganei), Treviso (uz mnoga, spomenimo tek autohtonu sortu prosecco di Valdobbiadene i prosecco superiore di Cartizze), Verona (sa znanim vinom Soave, Valpolicella, Amarone della Valpolicella i Reciotto della Valpolicella), Venezia (tocai), te Vicenza, Belluno i Rovigo. U ravničarskom dijelu ove vinorodne pokrajine proizvode se velike količine običnih stolnih bijelih i crnih (crvenih) vina.
Prosecco (čit.: proseko) je autohtona sorta v. l. iz čijeg se bijelog grožđa u vinorodnoj pokrajini Veneto, provinciji Treviso proizvode kvalitetna suha, biser (polupjenušava) i pjenušava vina, od kojih su na tržištu poznata i cijenjena Prosecco di Conegliano i Prosecco di Valdobbiadene. Od ukupno oko 8.000 ha pod tim kultivarom u spomenutoj provinciji, ističe se jedan manji ograničeni vinorodni položaj (Cartizze) s oko stotinjak hektara rodnih vinograda, a vina proizvedena iz grožđa s tih položaju u prometu se označavaju kao Superiore di Cartizze. Vinogradari s juga i drugih područja Italije, zatim Slovenije, Argentine i nekih drugih vinorodnih područja zainteresirani su za uzgoj ove sorte, pa je tako ona i u Republici Hrvatskoj uvrštena među priznate kultivare.
Soave (pridjev soave bismo s tal. preveli kao mio), vinorodno područje u okolici također istoimenoga grada nedaleko od Verone (Italija) i istovremeno vino gdje se iz više sorata garganega, pinota bijelog, rizlinga italico, chardonnaya i trebbiana di soave (kako se naziva u tom kraju trebbiano toscano) u zadružnim podrumima (koje Talijani nazivaju cantina sociale) i kod brojnih malih vinara proizvodi poznato istoimeno, bijelo, ljupko, blago, lagano, suho, vino slamnatožute boje sa zelenim odsjajem. Osim dopuštene proizvodnje vina soave u 13 općina provincije Verona, ono se može proizvoditi i u dvije općine provincije Vicenza. Ako je grožđe i vino proizvedeno unutar klasičnog područja nosi oznaku soave classico, a uz ovu verziju postoje još i soave superiore (s 10,5 %vol.), soave DOC i Recioto di Soave DOCG, te soave spumante.
Valpolicella je talijansko crno (crveno) vino iz pokrajine Veneto, i to s povišenih ograničenih vinorodnih položaja (oko sela Negrar di Valpolicella), sjeverno od Verone. Proizvodi se iz prezrelog grožđa corvina (65%), rondinella (30%) i molinara (5%). Nakon berbe (u prvoj polovici listopada) grožđe se 3 do 4 mjeseca suši u prostorijama gdje zrak prirodno struji, i tek u veljači tiješti. Korisni učinak (randman) je nizak (obično ne prelazi 35%). Mošt (s najmanje 25% šećera) spontano vrije oko dva mjeseca (na temperaturi 14-150C), nakon čega slijedi pretakanje s taloga i trogodišnje razdoblje zrenja (unutar kojeg vino mora odležati bar 10 mjeseci u drvenim bačvama). Intenzivan i ugodan bouquet, suh i lagano gorkast okus, te privlačna granatno crvena boja svrstavaju ovo vino među vrlo cijenjena talijanska DOC (classico, amarone) vina. Na sličan se način proizvodi i vino „Rosso del Veronese” (IGT-indicazione geografica tipica), kojem su osnova sorte corvina, merlot i cabernet sauvignon, a razdoblje sušenja grožđa prije tiještenja znatno kraće (mjesec dana).
Tocai talijanski naziv kultivara što se uzgaja u vinorodnim pokrajinama Friuli-Venezia-Giulia i Veneto, a isto tako i u primorskom rajonu Slovenije (najviše u briškom vinogorju, gdje se kultivar i iz njegova grožđa proizvedeno vino označavaju kao tokaj). U sporu između mađarskih, s jedne i talijanskih i francuskih vinogradarskih stručnjaka s druge strane, već je 1962. god. bilo dokazano da ta “talijanska sorta s mađarskim imenom” nema nikakve rodbinske veze s furmintom (odn.s moslavcem), ali su najnovija ampelografska, izoencimatska i brojna druga istraživanja pokazala da tocai friuliano, (kakvo mu je ime još 1933. predložio ugledni talijanski vinogradarski i vinarski stručnjak Dalmasso) nije zasebna, već jedna stara francuska sorta koja u svojoj pradomovini ima više imena, a to su Sauvignonasse (čit. sovinjonez), cinquin i blanc doux. Tvrdi se da je taj kultivar ime tocai u Italiji dobio zbog čestih putovanja talijanskih misionara u Mađarsku još u XI. stoljeću i kasnijih rodbinskih veza plemstva u XVII. stoljeću. O tim događajima postoje i pismeni zapisi poput onoga iz 1632. god. u kojem je i popis dobara koje grofica Aurora Fermenti iz Gorice donosi na miraz pri udaji za mađarskog grofa Adama Batthyanya. Tu se uz ostalo navodi i tristo loza tocaija (starotalijanski: „vitti di toccai“). Neki drugi dokumenti iz napoleonskog razdoblja (1811. god.) spominju u općini San Lorenzo Isonzio, koja graniči s Goricom, potok Toccai i nasuprot njemu brežuljak nazvan Toccai pod vinogradima. Privitak katastru iz 1837. god. u istom području, navodi 47 posjednika vinograda iz mjesta Toccai.
Nasuprot ovim dokazima, tvrdi se da je u drugoj polovici XIX. st. i to isključivo iz konkurentskih pobuda započela sadnja i proizvodnja grožđa i vina pod tim imenom. Na temelju Trgovačkog sporazuma o zaštiti naziva vina sklopljenog između EZ i Republike Mađarske u studenom 1993., svi bi proizvođači sadnog materijala i vina sauvignonasse (kojeg su do sada zvali tocai odn. tokaj) morali po odluci odgovarajućeg ureda Europske Unije u Bruxellesu u roku od devet (za Francuze), odnosno četrnaest godina (za Talijane i Slovence) početi s pravilnim označavanjem. Hoće li se to i ostvariti vidjet će se uskoro, kad se odgovori na žalbu koju su s tim u svezi podnijeli Talijani i Francuzi. Da bi se izbjegli sporovi, već se u Italiji i kultivar i vino nazivaju Tocai friulano, a od 2008. mogli bi se i kultivar i vino zvati tocai friulano, odnosno samo Friulano.
Pokrajina Friulli
Venezia Giulia nama je najbliža tal. vinorodna pokrajina s četiri provincije: Pordenone, Gorica, Udine i Trst. Gorička brda (u Italiji ih zovu Collio Goriziano) su najizrazitiji vinogradarski kraj s raznolikom proizvodnjom grožđa i vina, kao što su pinot bijeli i sivi, malvazija, rizling talijanski, prosecco i traminac, a od crnih cabernet sauvignon, cabernet franc, gamay, pinot crni i merlot. Udinska provincija (Frijulska istočna brda, Colli orientali del Friuli), uz već rečene sorte, uzgaja još i rafošk od crnih, te rebula, verduzzo i picolit od bijelih. Tršćanska provincija je, u odnosu na opisane, manje vinogradarski zanimljiva (goji se najvećma malvazija od bijelih, te teran od crnih), ali je zato luka Trst glavno središte za tranzit vina iz mediteranskih zemalja prema tržištima srednje Europe.
Pinot bijeli (burgundac bijeli), cijenjena sorta bijeloga vinskog grožđa, makar da vinogradarima i vinarima u kišnim jesenima zbog osjetljivosti na trulež zadaje podosta briga. Da bi se izbjegle štete u takvim godinama, bere se ranije. U suhim i toplim jesenima, kakve su u izrazitim vinogradarskim krajevima češće, p. b. nakupi dosta šećera, pa su vina iz takva grožđa srednje do jako alkoholna (ponekad i s ostatkom neprevrela šećera), ugodne arome i bukea, primjereno kiselkasta i rano sazrela za potrošnju.
Pinot sivi (u Francuskoj najčešće Pinot gris,u Hrvatskoj još zvan burgundac sivi, u Njemačkoj, Austriji i na drugim njemačkim govornim područjima Burgunder Grauer i Grauburgunder, odnosno Ruländer, a slično se naziva i u Sloveniji rulendec, u Italiji Pinot grigio u Mađarskoj szürkebarát, u Švicarskoj Malvoisie itd.) je vinska sorta bijeloga grožđa (mutant pinota crnog) velike osjetljivosti na bolesti (naročito na sivu plijesan), što je, uz neredovitu i nižu rodnost, usporedi li se s pinotom bijelim, osnovni razlog slabije rasprostranjenosti. Valja međutim istaći da i ovdje, jednako kao i kod opisa pinota crnog postoje brojni klonovi i ove sorte, koje daju u pogledu uroda i otpornosti iznimne rezultate. Na izrazito bogat sadržaj proantocijanidola u sjemenkama ovog kultivara upozorio je pred petnaestak godina dr. Kovač Vlado, što bi mogao biti još jedan razlog povećanom zanimanju vinogradara za njegov uzgoj.
Malvazija je zajedničko ime za velik broj različitih ili srodnih sorata koje se uzgajaju od davnina u vinogorjima Mediterana, a koje se osim podjele po boji (na bijele, ružice i crne) mogu razvrstati i po drugim karakteristikama (primjerice na vrlo aromatične, aromatične i nearomatične itd.). Razlike se iskazuju u rodnosti, u sposobnosti nakupljanja šećera i kiselina, sklonosti ambijentu, u različitom vremenu dozrijevanja, otpornosti prema bolestima i, dakako u odnosu na ampelografska mjerenja i genetičku raznolikost među pojedinim sortama, odnosno u odnosu na varijabilnost unutar iste sorte.(Detaljniji opis)
Refošk (tal. refosco) je vrlo stara sorta crnog grožđa, pa mnogi misle da je to isto što i Vinum pucinum što ga spominje Plinije, ali takve pretpostavke do sada nisu dokazane. U našoj se literaturi pretežito naziva teran-rafošk (odnosno teran-refošk), i opisuju se dva podvarijeteta ove sorte; teran koji ima zelenu i rafošk (odn. refošk) koji ima crvenu peteljku. Znanstvenim radom V. Vivode dokazuje se da je teran jedna sorta (i to su ona dva podvarijeteta ili, prema novijoj terminologiji dva klona, teran sa zelenom i teran s crvenom peteljkom, ali oba s runjavim naličjem lista), a da je rafošk sasvim druga sorta (kojoj, uz to što je naličje lista glatko, pripadaju i druga svojstva, pa čak i u odnosu na teran i pripadnost sasvim drugoj skupini prolesu ekotipu). Po dobi sazrijevanja r. je raniji, a po rodnosti slabiji od oba klona terana, međutim, kakvoćom vina ih nadilazi. Kao što je već opisano, tvrdnja da su teran i rafošk jedna te ista sorta sa dva klona (teran sa zelenom, rafošk sa crvenom peteljkom) povremeno je izazivala sumnju, a vjerodostojan i skori odgovor na ovo pitanje očekuje se od istraživanja koje je u tijeku i koje se temelji na molekularno-genetskim postupcima determinacije sorata.
Rebula je tal. vinska sorta bijeloga grožđa kojoj se ime spominje (kao rebolla i raibola d’Istria) u istarskim gradskim statutima iz srednjega vijeka. Taj podatak pokazuje da se je r. uzgajala na cijelom prostoru Istre, a sada je prisutna samo u vinogorjima Primorskog rajona Slovenije (iako, najmanje u onom istarsko-koparskom). Kao kvalitetno vino s. k. p. na tržištu je najpoznatija rebula iz vipavskoga vinorodnog okoliša i rebula zlata iz briškoga vinorodnog okoliša. Zbog specifičnoga ugodnog mirisa, suha okusa i svježine (što dijelom potječe i od zaostaloga ugljičnog dioksida) vina rebule su cijenjena i tražena od potrošača.
Verduzzo je sorta vinove loze bijelog grožđa kasnijeg dozrijevanja, što se uzgaja na oko 4500 ha u talijanskoj vinskoj pokrajini Friuli-Venezia Giulia i Veneto. Vina proizvedena iz grožđa ovog kultivara su zlatnožute boje, jako alkoholna i stasita. Najčešće se na tržištu pojavljuju kao suha (i zaštićena kao DOC), ali se proizvode i kao poluslatka i slatka, a za takva je proveden viši stupanj zaštite (DOCG). Iako Pravilnikom i Nacionalnoj listi priznatih kultivara v.l. nije preporučen ni za jednu podregiju, neki su naši vinogradari i bez obzira na to počeli s njegovom sadnjom i postigli na tržištu zapažene rezultate.
Picolit bijela, vrlo stara sorta grožđa koja se uzgaja u talijanskoj pokrajini Friuli, možda već od starorimskog doba. No, prvi dokument u kojem se spominje naziv picolit datira iz 1682 god.; nalazimo ga na počasnom mjestu u vinskoj karti pripremljenoj za svadbu grofa Alvisea Contarinia. Naziv picolit (tal. piccolo - malo) se veže kako uz malu količinu bobica koju proizvodi tako i uz veličinu bobice.
Zanimljivo je da je njegova glavna fiziološka osobina smanjena oplodnja cvijeta, te posljedično tome i neuspješni razvoj ploda. Grozd nosi prosječno 15-30 malenih i okruglih bobica, umjesto 150-200 bobica uobičajenih kod drugih sorti. Kožica je prozirna, tvrda, zlatno-žute boje.
Zrije krajem rujna ili početkom listopada, mada se nerijetko berba odvija mnogo kasnije zbog podizanja razine sladora.
Istoimeno vino koje se dobiva od picolita je zlatno žute boje, vrlo izraženog, ali nježnog mirisa po poljskom cvijeću i zrelom voću. Slatkoća je izvanredno podržana odgovarajućim kiselinama. Složenog je i dugotrajnog, lagano bademastog okusa.
Njegova vrijednost očituje se i u podatku da se tijekom 17. i 18 st. picolit nalazio na trpezama njemačkih, francuskih i engleskih vladara, te da je bio dostojan konkurent čuvenom mađarskom tokajcu. Zbog slabe rodnosti i epidemije filoksere gotovo je u potpunosti zaboravljen, da bi oko 1935. god. bila ponovno obnovljena proizvodnja i to kod mjesta Rosazzo. Danas je rasprostranjen, osim u povijesnom mjestu uzgoja Fagagna i na brežuljcima između Udina i Gorizie.
Pokrajina Liguria
Preselimo se nakratko iz Tršćanskog u Genovski zaljev, gdje se ispod visokih brda od granice s Francuskom do mjesta La Spezia smjestila vinorodna pokrajina Liguria s četiri provincije (La Spezia, Imperia, Genova i Savona) i s relativno malom proizvodnjom vina sa škrtih i malih parcela, što su najčešće terasasto smještene na strmim padinama od 400 m nadmorske visine do morske obale. Vina s ovih terena nazivaju vinima s pet zemalja (vino delle Cinque Terre), a osnova im je pretežito bijeli sortiment. U ovoj se provinciji proizvodi poznato desertno vino Schiaccetrà.

Pokrajina Emilia Romagna
Plodna Emilia Romagna s osam provincija (Ravenna, Reggio Emilia, Modena, Forli, Bologna, Parma, Piacenza i Ferrara) pročula se svojim pitkim vinima, među kojima je u svijetu najpoznatiji lambrusco, ljupki gazirani, slaboalkoholni napitak, sličan osvježavajućem piću. Udruženje što se zalaže za očuvanje tradicije Romagne u proizvodnji i slaganju vina s jelom (Società del Passatore) potpomaže imidžu vina ovoga kraja, koje se u dobroj godini proizvede i do 10.000.000 hl, od čega gotovo pola u velikim zadružnim vinarijama. Od sorata (imena kojih vrlo često nose i vina) najviše se uzgajaju (u Romagni): od bijelih albana i trebbiano romagnolo a od crnih sangiovese grosso i piccolo, te (u Emiliji) već spomenuti lambrusco, (pri čemu se misli na veći broj različitih sorata koje u svojem nazivu imaju zajedničku oznaku lambrusco), ali i velik broj drugih autohtonih (ancellotta) i uvezenih sorata.
Lambrusco (čitaj lambrusko) je naziv većeg broja sorata vinove loze od kojih se najčešće uzgaja lambrusco di Sorbara, Lambrusco Grasparossa, Lambrusco Marani, Lambrusco Maestri, Lambrusco Viadanese, Lambrusco Montericco i Lambrusco Salamino. Sve navedene sorte uzgajaju se u talijanskoj vinorodnoj pokrajini Emiliji, a neke i tamo gdje su talijanski vinogradari kao doseljenici zaslužni za razvoj ove privredne grane (Argentina, Čile, Australija..). U Emiliji se grožđe ovih sorata u različitim omjerima prerađuje zajedno, ali se najbolja kakvoća vina postiže ako je udio Lambrusco di Sorbara najveći. Lambrusco di Sorbara se ponekad prerađuje i odvojeno. Vino lambrusco je jedno od najviše izvoženih talijanskih vina, naročito na tržište SAD. Boje je bijele ili rubin crvene, obično s nižim sadržajem alkohola (ispod 11% vol. ), ali je bogato kiselinama i naročito ugljičnim dioksidom, što ga uz ugodan sortni i vinski miris čini pitkim i hvaljenim od mnogih potrošača.
Albana uz brojne istoznačnice ovog kultivara, jedna je i greco, što je naziv jednog drugog, također autohtonog talijanskog bijelog kultivara koji se uzgaja u južnim vinorodnim pokrajinama, najviše u Campania u provincijama Benevento, Napoli i Salerno. Albana se u odnosu na greco uzgaja sjevernije, ponajviše u Romagni, (vinorodnoj pokrajina Emilia-Romagna), a karakterizira ju izduženi grozd s puo bobica i najčešće s obiljem šećera u soku (nerijetko i preko 23%). U tom kraju sazrijeva sredinom rujna, a vinificira se ili odvojeno ili zajedno sa grožđem ostalih u tom kraju prisutnih kultivara (poput trebbiano romagnolo i dr.). U RH albana je svrstana među priznate, ali ne preporučene kultivare.
Utvrđeno je da postoje barem dvadesetak različitih biotipova albane, od kojih je samo pet službeno prepoznato. Morfološki se međusobno vrlo razlikuju prema veličini i obliku grozda, a nazvana su prema vinogradima u kojima su pronađene: albana della Bagarona (grozd srednje veličine), albana della Compadrona (veliki grozd), albana gentile di Bertinoro (veliki grozd), albana della Serra (izduženi oblik grozda) i albana della Gaiana (mali grozd).
Trebbiano romagnolo vodeći kultivar vinove loze u Romagni, dakle samo u jednom dijelu talijanske vinorodne pokrajine Emilia-Romagna. Otuda se neznatno proširila i u područje Emilije, a još manje i u druga talijanska vinorodna područja. Trs je bujnog rasta, rodnosti stalne i obilne. Grožđe slamnato-žuto, na sunčanoj strani rumeno, sočno. Na izrazitim vinogradarskim položajima i u dobrim godinama nakupi i do 19% šećera i oko 8 g/l kiselina, pa su iz takva grožđa proizvedena vina pitka, osvježavajuća i prikladna za sljubljivanje s vinima kojima nedostaje kiseline i svježine. Kultivar je izrazito homogen, ali su unatoč tome selekcijom izdvojeni klonovi boljih svojstava, od kojih se spominje trebbiano romagnolo Rauscedo 5.
Sangiovese sorta je crnog grožđa čiji se naziv povezuje, između ostalog, sa „sanguis Iovis“ (Jupiterova krv). Podrijetlom je najvjerovatnije iz Toscane, gdje se spominje uz Etruščane i njihovu kulturu već u VIII st. p.K. Uzgaja se na oko 12% vinogradarskih površina Italije, najviše u njenom središnjem dijelu. Nalazi se i u Francuskoj, a od početka 90-tih godina uzgaja se sve više i u svijetu, naročito u Kaliforniji. Obilne je i stalne rodnosti. Bobice su ljubičasto-crne boje, tvrde kožice. Sangiovese je osjetljiv na sivu plijesan i kiselu trulež. Zrije u prvoj polovini listopada. Karakterizira ga brojnost biotipova. Novija istraživanja su pokazala da se mogu izdvojiti dva osnovna tipa sangiovesea: - „sangiovese grosso ili dolce ili gentile“, čiji su sinonimi prugnolo gentile, Brunello di Montalcino, sangiovese grosso i drugi, a koji je najviše rasprostranjen u Toscani i Romagni; - „sangiovese piccolo ili forte ili montanino“ čiji su sinonimi morellino, cordisco, uva tosca i drugi, koji je rasprostranjen u južnoj Italiji, Campaniji. Jedna je od najstarijih talijanskih sorti, koja čini temelj brojnih vrhunskih vina kvalitativne oznake DOCG kao chiantia, brunella di Montalcino, nobile di Montepulciano, morellino di Scansano ili DOC kao sangiovese di Romagna, rosso piceno, montefalco rosso.
Ancellotta (čitaj ančelota) je talijanska sorta crnog grožđa s obojenim sokom (bojadisari). Uz navedeno i najčešće korišteno ime ovog kultivara, postoji još veći broj istoznačnica (sinonima) poput lancellotta, rossissimo, balsamina nera i dr. Najzastupljenija je u vinogradarskoj pokrajini Emilia–Romagna, ali se uzgaja i u drugim područjima Italije, susjedne Švicarske i posvuda u svijetu, gdje su talijani kao doseljenici zaslužni za razvoj vinogradarsko-vinarskog gospodarstva (primjerice u Argentini, SAD-Kaliforniji, Čileu, Australiji i sl.). Kasnije dozrijeva. Najčešće se sljubljuje sa ostalim sortama (u Emiliji sa sortama lambrusco, u Toscani sa sangiovese itd.). Rijeđe se prerađuje odvojeno (u Švicarskoj pokrajini Tessin, talijanski zvanoj Ticino, gdje se svrstava među preporučene kultivare za proizvodnju rujnih vina).
Pokrajina Toscana
s devet vinorodnih provicija (među kojima su proizvodnjom vina najjače Firenze, Siena i Arezzo, a slijede ih Pisa, Pistoia, Grosseto, Lucca, Livorno i Massa Carrara) najviše se pročula po vinu Chianti, a u znanstvenom svijetu po Akademiji za lozu i vino (Accademia Italiana della Vite e del Vino) čije je sjedište u Sieni. Uz spomenuto stolno vino Chianti, u ovoj se pokrajini proizvode i mnoga visokokvalitetna bijela (Elba, Bianco vergine Valdichiana, Vernaccia di S. Gimignano, Vin Santo del Chianti Classico i dr.) i crna vina (poput na tržištu cijenjenih Brunello di Montalcino i vina Nobile di Montepulciano).
Chianti (čit. kjanti), poznato talijansko vino, koje se pod tim imenom proizvodi još od XIV. stoljeća, a danas mu je geografsko područje ograničeno na pet zona (Arezzo, Firenze, Pisa, Pistoia i Siena) u vinorodnoj regiji Toscani. U pravilu, crno stolno vino koje se proizvodi iz grožđa sangiovese grosso (75-90%), canaiolo (5-10%), trebbiano toscano i malvasia del Chianti, koju zovu i malvasia bianca lunga (zajedno do 5%), a ostalih sorata najviše do 10%. Tek otočenom mladom vinu doda se (količinski 5 do 10 %) soka prezrelog grožđa, i time se produžava fermentacija koja pripomaže u formiranju mekog (zbog povećanog sadržaja glicerola), svježeg do reskog okusa i mirisa što podsjeća na ljubice. Tradicionalni postupak proizvodnje (tzv. toskanski način ili „governo all’uso toscano”) propisan je zakonom za vina koja će biti potrošena tijekom slijedeće godine nakon berbe. Chianti classico, (ma da se proizvodi iz grožđa istih kultivara i u sličnom omjeru kao i Chianti po tradicionalnom postupku), degustativno znatno odstupa od običnog chiantija, pa ga mnogi uvršćuju među bolja talijanska vina koja nose oznaku DOCG. Da bi se chianti classico još više unaprijedio kao kvalitetno i garantirano crno vino, samo je do konca 2005. bila dopuštena uporaba bijelog grožđa sorte trebiano toscano (ili malvasia del chianti). Nakon toga, dopuštena je uporaba samo crnih kultivara (sangiovese grosso i canaiolo, s tim da ranije korišteno bijelo grožđe zamjenjuje crno. Učešće takva grožđa ne smije biti veće od 25%, a pojedinačno ni jedan od tih kultivara ne smije prekoračiti granicu od 10%.) Nakad davno, iz bijelih se je kultivara proizvodio chianti bianco (bijeli kjanti). Ta je proizvodnja već dugi niz godina zabranjena. Oznaka Chianti je vjerojatno jedna od najstarijih zaštita kakvoće imena i vina. Naime, još je 1200. godine Firentinska Republika ograničavala područje koje ima pravo na nju. Iz 1716. sačuvan je pisani dokaz kojim Veliki vojvoda Cosimo III. De Medici određuje zone proizvodnje chiantija (a to su tada bile Carmignano, Pomino i Valdarno di Sopra).
Brunello di montalcino je među brojnim cijenjenim crnim vinima iz talijanske vinorodne pokrajine Toskana svrstano među najbolje. Jedno je od rijetkih koje nosi oznaku nadzora kakvoće DOCG. Proizvodi se iz grožđa sorte sangiovese (i to klona što je opisan već u XVIII. stoljeću kao pigniuolo rosso, a što sada nosi oznaku Sangiovese Grosso ili jednostavno Brunello). Udruga (konzorcij) proizvođača sa zaštićenog vinogradarskog područja (od oko 2000 ha) nadzire proizvodnju ovog cijenjenog vina putem svojih članica vodeći poglavito brigu o čistoći sortimenta (nedopuštajući sadnju drugih kultivara) i provedbi dogovorenog tehnološkog postupka poglavito o dužini školovanja prije stavljanja u promet. S obzirom na bogatstvo sastavina vina Brunello iz Montalcina, ono se smatra “dugoživućim”, što potvrđuje i podatak da mora prije stavljanja u promet (tj. puštanja u prodaju) odležavati pune četiri godine, od čega barem tri u drvenoj bačvi od hrasta ili kestena.
Pokrajina Umbria
je jedna od pet talijanskih vinorodnih pokrajina, koje ne sežu do mora i na koju (s oko 1.000.000 hl/god.) otpada tek oko 1,5 % sveukupne tal. vinske proizvodnje. Bijela i crna vina iz provincije Perugia (npr. colli del Trasimeno i Torgiano) i najpoznatije bijelo vino iz provincije Terni (Orvieto) proizvode se iz sorata trebbiano toscano, malvasia toscana, sangiovese, sagrantino i dr.
Trebiano toscano vinska sorta bijeloga grožđa koja u manjem postotku (do 15%) sudjeluje u proizvodnji crnog chiantija a osnova je (i do 80%) u proizvodnji bijelog vina što se proizvodi u Chiantiju. Kod nas ovu sortu mnogi poistovjećuju s kultivarom trbljan bijeli (trebljan, kuč) iako o tome postoje oprečna mišljenja. Nije, međutim, sporno da je t. t. isto što i ugni blanc (inji blan). Ne ulazeći detaljnije u ovu podjelu, valja istaknuti da sortu t. t. (ugni blan) označuje vrlo dobra rodnost, primjerena otpornost na gljivične bolesti, te sposobnost da u moštu nakupi visok sadržaj ukupnih kiselina koje vinu daju svježinu, pa stoga često služi kao korektor južnjačkim vinima kojima nedostaju ovi sastojci.
Sagrantino crni autohtoni kultivar središnje Italije, isključivo u okolini grada Montefalco u pokrajini Umbria. Spominje ga već u I. st. Marcijal u svojim epigramima te Plinije Stariji (koji je rođen 23., a umro promatrajući provalu Vezufa 79. god. n.e.) u svojoj Naturalis Historia. Iako se od njega gotovo uvijek proizvodilo vino od berbe prosušenih bobica, od sedamdesetih godina 20. st. proizvodi se i kao suho vino.
Grozd je izdužen, male ili srednje veličine, a bobice crne boje s tamno plavim refleksima su prilično velike i okrugle. Kožica je čvrsta, ali relativno tanka. Sazrijeva u prvoj polovini listopada.
Pokrajina Marche
s raznolikom proizvodnjom po provincijama (Ascoli Piceno, Ancona, Macerata i Pesaro-Urbino) zaslužuje da bar spomenemo bijelo vino Verdicchio,
Verdicchio poznat i pod nazivom verzello, marchigiano, verdone te brojnim drugim istoznačnicama, autohtoni je bijeli kultivar iz talijanske pokrajine Marche. Najviše se uzgaja na brežuljcima oko Ancone, ali i u dolini rijeke Esino. Manje je rasprostranjen u susjednim pokrajinama Abruzzi, Romagna, Umbriji i Laziju te u pokrajini Puglia, gdje se naziva i greco. Posebno je značajno da se uzgaja i oko jezera Garda, gdje može sudjelovati u sastavu vina Lugana i Soave.
Njegovo podrijetlo nije sa sigurnošću utvrđeno, no pretpostavlja se da je vrlo star obzirom na to da ga spominje sredinom I. stoljeća rimski pisac Columella (koji je živio od 4. do oko 70. god. n.e.). Detaljna ampelografska istraživanja koja je provela skupina talijanskih stručnjaka su dokazala 1991. god. da je verdicchio trebbiano di Soave ili trebbiano di Lugana. Verdicchio ima izduženi grozd srednje veličine, sa srednje velikim bobicama, tanke, čvrste kožice intenzivno zelenkasto žute boje. Posebno je osjetljiv na vlagu, pa mu pogoduju položaji dobre prozračenosti. Urod je vrlo promjenjiv i nestalan. Na položajima oko mjesta Iesia sazrijeva krajem rujna, dok u unutrašnjosti početkom listopada.
a u pokrajini Lazio s pet provincija (Rim, Viterbo, Rieti, Latina i Frosinone) to vrijedi također i za vino Frascati. Ovo posljednje voljeli su piti rimski pape, a hvalili su ga i mnogi drugi (poput Goethea) kojima se glede izbora može vjerovati.

Pokrajine Abruzzo i Molise
Abruzzo i Molise vinorodne su pokrajine okrenute našoj obali Jadrana. U tri vinorodne provincije Abruzza proizvode se bijela, crna i rosé vina (poput Marsicano iz L’Aquile) odnosno slabo alkoholna bijela vina (kao što je Pergolone od stolnog grožđa iz Chietija). Iz ove pokrajine na tržište stiže i jedno aromatično muškatno vino (Pescara), ali i više tipova desertnih aromatiziranih vina. U okolišu gdje, uz Talijane, žive i Moliški Hrvati, vinarska proizvodnja nije razvijena (godišnje se u provincijama Isernia i Campobasso, proizvodi oko 200 do 400.000 hl vina), a od bijelih i ovdje je najcjenjeniji muškat, dok se među crnima kultivarima najviše spominje Montepulciano, a među bijelima trebbiano d Abruzzo.
Pokrajina Campania
dijeli sudbinu pokrajina u kojima je primorski pojas (zahvaljujući turizmu, prometu i industriji) razvijen, a unutrašnjost zaostala i siromašna. Vinogradarska i vinska proizvodnja (od oko 3.000.000 hl/god.) koncentrirana je u provincijama Benevento, Napoli, Avellino, Salerno i Caserta, a uz bijela (Greco di Tufo, Fiano di Avellino, Falanghina, Ischia bianco, Capri..) i crna vina (poput Solopaca rosso i Taurasi što se proizvodi iz grožđa crne sorte aglianico čije ime označava grčko podrijetlo, jer je nastalo od lat. naziva Vitis ellenica), najpoznatije je ono što nosi naziv Lacrima christi. To vino mnogi ubrajaju u specijalno, premda ima tek oko 12 do 13% vol. alkohola i tek neznatnu žicu slatkoće. Karakterističan miris i delikatan okus mu daju sorte iz čijeg se grožđa proizvodi i što je zrijelo na vulkanskim padinama Vezuva. Tome pridonosi i obvezno dvogodišnje odležavanje u drvenom suđu. Na kraju spomenimo da se u Campaniji, i to posebno na otocima, uzgajaju vrlo stare sorte (navodno iz vremena Feničana i Grka), a među te se ubraja i već spominjani aglianico i fiano.
Anglianico (čitaj aglianiko) je na jugu Italije (i to u vinorodnim područjima Campagna, Puglia, te Basilicata i Calabria) vrlo prisutna i cijenjena vinska sorta crnog grožđa. Kao jedan od razloga za uzgoj tog kultivara na tim područjima ističe se otpornost na visoke ljetne žege i sušu koje su redovite u ovim područjima i poglavito u podnožju vulkana Vezufa, što opet pridonosi obilju šećera u grožđu i alkohola, obojenosti i ekstrakta u vinu koje se proizvodi iz njegova grožđa. Ta su vina stekla pravo na svrstavanja u skupinu kvalitetnog s oznakom DOC. O podrijetlu ovog kultivara postoje dvojaka stajališta; prema jednima već ime nastalo od latinske istoznačnice (sinonima) Vitis ellenica (Helenska loza) označava grčko podrijetlo, drugi pak tvrde da je vjerojatno u srodstvu sa francuskom sortom syrah. Točan odgovor na ovo pitanje dobit će se molekularno-genetskim postupcima determinacije sorte, što će se najvjerojatnije uskoro dogoditi.
Pokrajina Puglia
je značajna talijanska vinska pokrajina što potvrđuje i podatak o godišnjoj proizvodnji (oko 12.000.000 hl). U pet provincija (Bari, Taranto, Brindisi, Lecce i Foggia) proizvode se bijela i crna vina, koja vrlo često odlaze u druge krajeve Italije, da bi služila za sljubljivanje.

Pokrajina Basilicata
proizvede oko 600.000 hl vina/god. od čega tri puta više u provinciji Potenza negoli u provinciji Matera. Najpoznatije je crno vino Aglianico del Vulture (iz sorte aglianico), dok se od bijelih ističu sorte malvazija i muškat, a od vina naročito suho vino Asprimo (još i Asprino), što se proizvodi iz grožđa koje raste na vlastitom korijenu, penjući se uz stabla voća, (a u Aversi, također u Campaniji penjući se čak i uz stabla topola i jasena), što je, naročito za radoznale turiste, posebna zanimljivost.

Pokrajina Calabria
uz maslinu, najviše pozornosti posvećuje lozi prastara sortimenta. Najpoznatije kalabrijsko bijelo, rosé i crno vino je Cirò (nastalo iz grožđa trebbiano toscano, greco bijeli i gaglioppo), što se proizvodi u provinciji Catanzaro, dok su vina iz ostalih dviju provincija manje poznata (kao što je muškat iz Cosenze ili, pak, crna vina iz Reggia). Kultivar greco bianco (iz čijeg se grožđa proizvodi i desertno vino, prozvano po mjestu Bianco, Greco di Bianco), vodeća je sorta ove pokrajine (jer se uzgaja na oko 90% svih vinogradarskih površina zasađenih bijelim grožđem), slično, kao što je i gaglioppo (s 80% od ukupnih vinogradarskih površina pod crnim sortama) vodeći crni kultivar.

Pokrajina Sicilia
ima devet provincija (Trapani, Palermo, Agrigento, Catania, Messina, Siracusa, Caltanissetta, Enna i Ragusa), u kojima se uzgaja velik broj sorata v.l. (među kojima s obzirom na vinogradarske površine valja spomenuti katarato bijeli obični i svijetli, zatim autohtone sorte carricante, nerello i zibibi, te i drugdje u Italiji i u vinogradarskom svijetu poznate sorte sangiovese, trebbiano, barbera, alicante bouschet itd.), te proizvodi uz bijela (npr. Malvasia delle Lipari, Muškat s otoka Panteleria), crna (poput vina Nero d’Avola) i rosé vina, još i aromatična, poput poznatog vrhunskog desertnog vina Marsala.
Catarratto bianco (katarato bijeli) je zajednički dio imena dvaju tipova autohtonih sicilijanskih vinskih sorata bijelog grožđa od kojih je vodeća c.b.comune (tj obični) što se uzgaja na površini od oko 60.000 ha, dok je tip c.b.lucido (t.j.svjetli, kojemu je istoznačnica castellaro i koji je čak i rodniji od običnog) rasprostranjen na šest puta manjoj površini (tj. na oko 10.000 ha). Ove se vinske sorte u znatno manjoj mjeri uzgajaju i u Siciliji susjednim područjima, poglavito u vinorodnoj pokrajini Puglia. Grožđe navedenih sorata karakterizira visok sadržaj šećera (nerijetko više od 23%), pa otuda u vinima visok sadržaj alkohola, ekstrakta i pepela, zbog čega (u količini do 20%) ulazi i u sastav poznatog likerskog vina marsala, te brojnih drugih specijalnih (djelomično i pjenušavih) vina. Glavnina uroda preradi se u suha, obična, skladna i pitka vina voštane do zlatnožute boje čija se potrošnja preporuča dok su još mlada.
Marsala (tal.) spec. likersko vino, nazvano po gradu Marsali na Siciliji, iako kakvoćom i čuvenošću ne zaostaje ni m. iz drugih proizvodnih područja (Trapani i Castellammare del Golfo). M. se proizvodi iz mošta prezrelog i zdravog grožđa (catarratto bianco i dr.), kojem se nakon vrenja dodaje na otvorenoj vatri ugušćeni mošt (tzv. cotto, odn. calamich) i mistela (tzv. sifone koja nastaje alkoholiziranjem i u bačvicama od 6 hl. tzv. bozzellima zrenjem). Ovisno o nizu čimbenika (postupak, kakvoća osn. sirovine i dr.) na tržištu su najpoznatije M. fini, sa 17% vol. alk., M. superiore koja je bogatija s alkoholom (18% vol. ) i šećerom (oko 10 %) te M. vergini (soleras). Talijanski propisi dozvoljavaju i proizvodnju marsali sličnih vina (tzv. speciali), koja su aromatizirana bademom ili lješnjakom, a u koje se kao podgrupa uvrštavaju marsala speciale uovo, crema, mandorla i nocciola. Dobro odnjegovana m. je bistra, zlatnožuto do jantarno obojena, karakteristična ugodna mirisa i aromatična okusa koji se dugo osjeća. Poslužuje se na kraju glavnoga obroka, na temperaturi ambijenta gdje se boravi, a zbog toničnoga djelovanja preporuča se osobama kojima je potrebna okrepa i jačanje.
Pokrajina Sardegna
u tri provincije (Cagliari, Nuoro i Sassari), proizvodi godišnje od 1,5 do 2.000.000 hl. Zbog sličnosti imena spominjemo bijelo grožđe (Malvasia di Sardegna) i vino koje se iz njega proizvodi Malvasia di Cagliari, jedno od mnogih što se na tržištu pojavljuju ili kao bijelo suho, bijelo poluslatko i slatko, likersko slatko, odnosno likersko suho ili dry. Od drugih sorata valja spomenuti bijelu sortu vermentino i pais, a od crnih cannonau.

Italija je vodeći svjetski proizvođač stolnog grožđa (16.188.000 dt/87., 12.297.700 dt/95. odnosno 13.954.000 dt/2001.) i vina, velik izvoznik (vina, vinarske opreme, plutenih čepova i drugih vinogradarskih i vinarskih potrepština), zemlja s razvijenom vinskom kulturom pučanstva, i glede toga, uzor ostalima u nastojanju razvoja i napretka u ovoj oblasti.

 

Izvor: http://www.vinopedia.hr

Autor:
Gric-Gric Filed Under:
Kategorija s bocama - Podjela vina
E-mail Ispis PDF

Zanimljivosti

Ispovijesti mladog kuhara

 

Prijatelji:

Vinarske priredbe

Uskoro više informacija. Hvala!

Ostala događanja

Uskoro više informacija. Hvala!

 

Kuhanje s potpisom Facebook

Pratite nas i na Facebooku! Ako Vam se svidi znate što trebate? LIKE;Sviđa mi se...

 

¨¨¨Kontakt / O nama ¨¨
© 2011 www.GRIC – GRIC.com