Apr 20

Sjedinjene Američke Države

Sjedinjene Američke Države u proteklih petnaestak godina (od 1991. do 2005.) zauzimaju četvrto mjesto u svjetskoj proizvodnji vina, dok su na američkom kontinentu prve. Prema podacima OIV-a sve do 1990. Argentina je bila vodeći proizvođač grožđa i vina na tom kontinentu (jer je u toj zemlji od 1986.-1990. godišnja proizvodnja vina iznosila 19.914.000 hl, dok je u istom razdoblju u SAD ona bila 18.167.000 hl). Od 1991.-2000. prosječna godišnja proizvodnja vina u Argentini značajno je smanjena (na 14.522.000 hl), a u SAD ona je povećana (na 19.002.000 hl). Taj je smjer nastavljen što potvrđuje i podatak da je u 2004. godini proizvodnja vina u SAD dosegla rekordnih 23.000.000 hl. S obzirom na to da je potrošnja vina u SAD veća od vlastite proizvodnje, uvozom se namiruju nedostatne tržišne potrebe. Količina uvezenih vina iz godine u godinu se mijenja, što ovisi o prirodu koji također iz godine u godinu varira. Rast vlastite proizvodnje vina također utječe na smanjeni uvoz, koji se količinski kreće između 1 i 10 % domaće proizvodnje. Na oko 415.000 ha vinograda u 2001. godini bilo je proizvedeno oko 64.000.000 dt grožđa od čega je više od pola (ili oko 36.000.000 dt) vinificirano (da bi te godine bilo proizvedeno oko 19.200.000 hl vina), dok je u svježem stanju te godine konzumirano 12.000.000 dt, a za proizvodnju grožđica utrošeno je oko 16.000.000 dt.
Spomenimo da je te 2001. godine uvoz iznosio oko 4.688.000 hl, a izvoz oko 40 % manje od toga, odnosno 2.844.000 hl vina. Ukupna potrošnja vina u hl je u porastu (u 2001. godini ona je iznosila oko 21.500.000 hl, što je za 1.512.000 hl više od prosjeka u razdoblju 1986.-2000. (kada je ona bila 19.988.000 hl), međutim, potrošnja vina u l pro capite u proteklih se deset godina skoro nije mijenjala i varirala je između 7,39 (1997.) i 7,49 l (2000. godine). Nasuprot potrošnje vina pro capite koja se je neznatno mijenjala, potrošnja svježeg grožđa je u istom razdoblju u porastu i u 2001. je iznosila 8.957.000 dt ili za 13 % više od prosjeka u razdoblju 1986.-2000.
Proizvodnja grožđica (koja je 2001. god. iznosila 3.806.000 dt) značajno je usmjerena izvozu koji je te godine bio 1.075.000 dt, dok je uvoz bio deseterostruko manji (128.000 dt), pa je potrošnja (od 3.454.000 dt), odnosno 1,22 kg pro capite (uz Grčku, Nizozemsku i Ujedinjeno Kraljevstvo) među najvećima u svijetu.
Pretežiti dio proizvodnje vina u Sjedi­nje­nim Državama nalazi se u saveznoj državi Kaliforniji (gdje je ona 2004. godine iznosila oko 20.400.000 hl ili 89 % ukupne proizvodnje), dok je u manjem broju drugih saveznih država ta proizvodnja značajno manja (u New Yorku 1.143.000 hl ili oko 5 %, u Washingtonu 66.000 hl ili oko 0,3 %, u Oregonu 10.000 hl ili 0,04 %, u Virginiji samo 2.860 hl ili 0,013 % i u ostalim državama, pa čak i u onima u kojima vlada oštra klima poput Južne i Sjeverne Dakote i na Aljasci ukupna proizvodnja vina doseže i do 1.400.000 hl, što iznosi oko 5,6 % ukupne proizvodnje u SAD).
U godini za koju su iznijeti podaci o proizvodnji vina bilo je registrirano 3.726 vinarija, što znači da se je u odnosu na broj iz 1995. (kada ih je bilo 1817) njihov broj za nepunih deset godina skoro udvostručio.
Kao što je već istaknuto, najvažnije i najpoznatije vinorodno područje SAD je Kalifornija u kojoj se u oko 1.700 vinarija uz primjenu znanstvenih dostignuća u v. i v. proizvodi grožđe, da bi se iz njega najsuvremenijim postupcima proizvela vrhunska vina. Uz proizvodnju stolnog grožđa, od kojeg se najviše uzgaja sorta thompson seedless, (kod nas poznatija kao sultanina), pa i grožđica, (koje lako nalaze prođu na ogromnom tržištu SAD), vinogradarstvo se sve više usmjerava na proizvodnju vinskoga grožđa. Sade se sorte bijelog vinskog grožđa chardonnay, rizling rajnski i talijanski rizling, chenin blanc, sauvignon blanc (fume blanc), semillon i dr., a od crnog najviše cabernet sauvignon, zinfandel, pinot crni, syrah, merlot crni, cabernet franc, carignane i sangiovese). Vina uz naziv sorte, obično nose i oznaku odakle dolaze, npr. kalifornijski rizling i sl. S obzirom da prirodni uvjeti, kao što je poznato, značajno utječu na kakvoću grožđa i vina, najboljim se područjima smatraju Napa Valley, Sonoma, Mendocino & Lake County, Carneros, a uz njih još i Sierra Foothills, Central Valley, Nord Central Coast, Livermore Valley, Monterey County, Carmel Valley, te Paso Robles.
Thompson seedless u SAD naziv za sultaninu (koju u Engleskoj nazivaju sultana), besjemenu sortu na koju (uz korint crni i aleksandrijski muškat) otpada najveći dio svjetske proizvodnje suhoga grožđa - grožđica. T. s. je najrasprostranjenija sorta Kalifornije (gdje se uzgaja na površini većoj od 100.000 ha), o čemu govori podatak da od ukupnih vinogradarskih površina toga vinorodnog kraja na nju otpada više od 40%. Najveće površine thompson seedlessa (odnosno sultanine) zasađene su u Turskoj (na veše od 150.000 ha), a uzgaja se i u Iranu, Grčkoj, Čileu, Australiji, Siriji, Južnoafričkoj republici, Kini i u drugim vinogradarskim zemljama, pa se procjenjuje njen uzgoj na više od 450.000 ha, na temelju čega se zaključuje da je iza airena najrasprostranjeniji kultivar.
Chardonnay (čit. šardone), franc. vinska sorta bijelog grožđa koju su pred dvadesetak i više godina mnogi ugledni ampelografi poistovjećivali s pinotom bijelim. Drugi su pak tvrdili kako taj kultivar sa sortama; pinotom bijelim, pinotom sivim i pinotom crnim nemaju rodbinske veze. Te su zablude tek pred dvadesetak godina (točnije 1999.) razjasnili (molekularno-genetskim postupcima) znanstvenici Bowers i suradnici utvrđujući da je jedan od roditelja tog vrlo cijenjenog i rasprostranjenog kultivara iz skupine pinota, a drugi sorta bijelog grožđa biela belina velika koja se je uzgajala u XIX. i ranijim stoljećima u Hrvatskoj. Osim u hrvatskim vinogorjima koja se nalaze u području današnje hrvatske kontinentalne regije, gdje je u prošlosti bila među vodećima, uzgajala se je i na području Štajerske, gdje se naziva Heunisch weisser, dok joj je ime u Francuskoj Gouois blanc. Zapis o spomenutoj belini ostavio nam je Trummer, Anton u "imeniku trsja u hrvatskih vinogradih" i "popisu trsja koje se goji u šumarskom zavodu i ratarnici u Križevcima". Te je dokumente Trummer predao 1876. i 1877. godine predsjedniku internacionalne ampelografske komisije, ampelografu Hermanu Goethe-u, koji ih je uvrstio u svoje znamenito djelo Ampelographie - Rebenkunde, Zweite Auflage iz 1887. godine. Kultivar chardonnay (koji je defiitivno rodbinski vezan uz pinot i belinu, priznat je kao posebna sorta na vinskoj izložbi u Lionu, 1872. Tvrdi se da je tom, zacijelo spontano nastalom kultivaru uža domovina okrug Macconais koji se nalazi u regiji Burgundija, te da je ime dobila po nazivu sela Chardonnaya. U Francuskoj se uzgaja u Alzasu, u pokrajini Champagne te u Burgundiji, odakle se je zbog primjerene otpornosti na sivu plijesan, stalne i dobre rodnosti, te naročito zbog kakvoće vina koje se dobije preradbom njena grožđa, proširila po svim kontinentima. Ovoj sorti snažna rasta više odgovara dugi rez, ali podjednako dobro uspijeva i uz primjenu drugih uzgojnih oblika, uključujući i onaj koji je prilagođen za mehaniziranu berbu. Mali piramidalni grozdovi, u pravilu vrlo često s jednim krilcem i s podjednako razvijenim, srednje velikim, slatkim i ugodno kiselim bobicama puni su soka, pa moraju biti vinificirani neposredno poslije berbe. Vina chardonnaya su odlična osnova za proizvodnju pjenušca. Zbog velikog interesa za ovu sortu, mnogi su uzgajivači nastojali selekcijom uzgojiti klon koji bi bio još bolji. To je pošlo za rukom francuskim (11 klonova) i talijanskim stručnjacima, pa se, primjerice (iz rasadnika Rauscedo) tržištu nudi chardonnayev klon R8, (vina dobivena iz njegova grožđa imaju iznimnu finoću) i chardonnay-klon R4 Mousque (iz kojega se dobiju vina prikladna za sljubljivanje s drugim muškatnim vinima).
Rizling rajnski najpoznatija je i najcjenjenija bijela vinska sorta sjevernih vinorodnih područja, kojoj i samo ime govori o podrijetlu. Naš naziv za rizling je graševina, pa otuda i mogući naziv graševina rajnska i analogno tome ime jedne druge sorte graševina tal. (od rizling tal.) Da ne bi bilo zabune, neće biti naodmet još jednom istaknuti da je rizling rajnski jedna, a rizling tal. (graševina, grašica ili u našim istočnim područjima samo rizling) druga sorta. Dobro školovano vino rajnski rizling je svjetložute do slamnatožute boje, profinjene arome i bukea, skladna puna i svježa okusa. Oni koji znaju da postupak stjecanja prava na označavanje, primjerice kategorije vrhunsko vino s k.z.p. iziskuje uz vrhunsku kakvoću proizvoda još i dugi vremenski rok praćenja te proizvodnje, znat će također da su mnoga vina što se trenutno označavaju kao kvalitetno ili kao stolno vino s k.z.p. također vrsna i da će mnoga od njih, najvjerojatnije u budućnosti steći pravo na uvrštavanje u višu kvalitativnu skupinu.
Rizling talijanski ili rizling italski je naziv bijele vinske sorte (tal., riesling italico, njem., Welschriesling, mađ., olaszrizling, slovenski, rizling laški itd.) čije bi ime i na hrvatskom jeziku, umjesto pogrešno rizling talijanski, valjalo zvati rizling italski (Italici su uz Latine, Umbrijce, Etrušćane i druge skupine, jedan od naroda koji su još pred oko 4.000 godina naselili Apeninski poluotok i koje su u petom stoljeću pr. Krista pokorili Latini).
Chenin blanc sinonimi: Pineau de la Loire, šenin bijeli i dr. Ovaj je kultivar selekcioniran 1949. godine u dolini Loare, gdje se najviše i uzgaja. Odatle je prenijet i u druge vinorodne regije Francuske, ali i na druge kontinente (SAD, Južnoafrička Republika, Australija). Iako osjetljiv na peronosporu i pepelnicu, zauzima visoko mjesto u sortimentu. Rodnost varira od 50 do 120 hl/ha, a kakvoćom najčešće se svrstava među kvalitetne kultivare. Vina proizvedena iz ovog kultivara u pravilu su suha, lagana, pitka, bolja dok su još mlada i bogata plinovitom fazom (frizantna).
Sauvignon bijeli (čit. sovinjon) je cijenjena i rasprostranjena vinska sorta podrijetlom iz Francuske, koja je na njem. govornom području poznatija pod nazivom muškatni silvanac. Tipičan s. b. prepoznatljiv je po izrazitu mirisu koji podsjeća na pokošene cvjetne livade i po specifično gorkastom okusu (što podsjeća na kožicu agruma-grejpa i limuna).
Semillon (čit. semijon) je francuska vinska sorta bijeloga grožđa. Preporučivana je kao dobra osnova, za visokokvalitetna suha i slatka vina.
Cabernet sauvignon (čit. kaberne sovinjon), jedna od najpoznatijih vinskih sorata crnog grožđa koja je nastala križanjem cabernet franca i sauvignona bijelog. Iz njena grožđa proizvedeno rubinskocrveno obojeno vino bogato je kiselinama, primjereno alkoholno, puno i skladna okusa s karakterističnom aromom, pa stoga i cijenjeno kod dobrih znalaca. Sadržaj etanola u kvalitetnom vinu cabernet sauvignona kreće se od 10 (za rosé) do 12,5% vol. (kod crnih), a kod spomenutog vrhunskog cabernet sauvignona taj je sadržaj između 12 i 13% vol. U dobrim i nadprosječnim godinama, kada grožđe ovog kultivara nakupi obilje šećera, vina cabernet sauvignon su stasita (bogata ekstraktom) i skladna sadržajem [[ukupne kiseline|ukupnih kiselina], pa su stoga, i uz već spomenuti visok sadržaj etanola, prikladna za dugo čuvanje.
Zinfandel U III. izdanju ovog leksikona zapisano je kako se u stranoj stručnoj literaturi z. najčešće opisuje kao kalifornijska plemenita sorta v. l. crnog grožđa iz koje se proizvode vina iznimne kakvoće. Jedan među uzgajivačima ove sorte u Kaliforniji, enolog Miljenko Grgić koji je u svojem zavičaju-Dalmaciji upoznao sortu plavac mali, u pismu koje je uputio autoru ovog leksikona izrazio je još 1970. godine uvjerenje o postojanju morfološke sličnosti i vjerojatne rodbinske veze između ovih sorata (dakle između zinfandela i plavca malog). S obzirom na to da je grožđe i vino ovog kultivara steklo gotovo mitski status, interes za sadnju i potrošnju z. je u stalnom porastu, poglavito u Kaliforniji. Sonoma je Meka zinfandela, Dry Creek Valley, Russian River Valley, Sonoma Valley, neka su od njenih najboljih područja; također Mendocino i Lake Counties, Napa Valley, Paso Robles, te Amador, u podnožju Sierra Nevade, ali i u drugim vinogradarskim područjima SAD (New Meksiko,Texas, Washington), ali i u tzv. novim vinogradarskim zemljama (poput Australije i JAR). Takvo stanje potaklo je i proizvođače i potrošače na pitanje odakle je ta sorta stigla u Ameriku i Kaliforniju i uzgaja li se ona još negdje pod nekim drugim imenom. Znalo se da ona nije američka autohtona sorta, jer na tom kontinentu nije bilo plemenite vinove loze (Vitis vinifere L.), sve dok ju Europljani, nakon Kolumbova otkrića, nisu tamo donijeli. Brojne tvrdnje i pretpostavke što su pokušavale odgovoriti na postavljeno pitanje nailazile su na opravdane prigovore i bile su dvojbene. Primjerice, zaslugom prof. A. Goheena iz kalifornijskog sveučilišta u Davisu, još je 1967. god. utvrđeno da je primitivo isto što i z., ali da taj kultivar bez obzira na činjenicu da se vjerojatno dugi niz godina uzgaja u talijanskoj pokrajini Puglia (gdje su Moliški Hrvati nacionalna manjina), ne pripada talijanskom genocentru i da mu je zacijelo porijeklo s istočnih obala Jadrana. Nakon što je dr. Petar Maleš (u izdanju Vitagrafa iz Rijeke) 1993. objavio knjigu “Populacija plavca-(plavac mali, zinfandel, primitivo)” i u njoj zaključio da je Dalmacija genocentar plavca malog, da se kod populacije plavca malog pojavljuju određeni tipovi kao rezultat mutacije pupa, selektivnih efekata područja i čovjeka, te da tu populaciju valja promatrati kao smjesu tipova plavca malog-rodnog, plavca malog-velikog i plavca malog-sitnog, te da današnji fond tipova plavca primitivo (Italija) i zinfandel (Kalifornija) potječe iz autohtone populacije koja je nastala u hrvatskoj Dalmaciji, uslijedile su brojna reagiranja. Pišući pogovor cit. knjizi istaknuo sam poznatu činjenicu da je smjer i intenzitet morfoloških promjena kod v. l. u različitim agroekološkim uvjetima raznolik, te da oslanjanje samo na opis pojedinih organa i ploda nije pouzdan podatak za determinaciju pojedine sorte, već za to valja potražiti sigurniji dokaz. Ustvrdio sam da će nakon objavljivanja knjige dr. Maleša biti zanimljivo pratiti reagiranje domaćih i stranih vinogradarskih stručnjaka i da će takva rasprava, kojoj će osnovni cilj biti utvrđivanje znanstvene istine, izravno i neizravno pridonijeti unapređenju naše vinogradarsko-vinarske prakse, ali i popularizirati hrvatsko vinogradarstvo i vinarstvo u cijelosti.
Stručna se javnost zainteresirala za rješenje ove zagonetke i zahvaljujući napredku molekularne biologije i dijela znanosti na polju razvoja metoda genetske identifikacije, riješila enigmu na čiji se odgovor čekalo puno stoljeće. Nakon mukotrpnih istraživanja većeg broja znanstvenika, među kojima posebno valja istaći profesoricu Carole Meredith iz kalifornijskog sveučilišta Davis i naše stručnjake, ampelografa Edija Maletića i genetičara Ivana Pejića, te dr. Jasminku Karoglan Kontić i dr. Nikolu Miroševića s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, ali i dr. Jasenku Piljac, te mr. Ivanu Alpeza i brojne druge, znanstveno je dokazano da je zinfandel, kojega u Dalmaciji zovu crljenak kaštelanski, a na nekim drugim područjima još i tribidrag, pribidrag, grbić (i kao što je već spomenuto u Italiji primitivo) jedan od roditelja (uz sortu dobričić koji se uglavnom uzgaja na otoku Šolti) danas u Dalmaciji najrasprostranjenijeg autohtonog crnog kultivara plavca malog.
O porijeklu kultivara zinfandela, i o luksuznom vinu koje se proizvodi iz njegova grožđa, a kojeg cijeni velik broj potrošača u Kaliforniji i drugim dijelovima svijeta, pisali su mnogi, a pravi put od Carskog botaničkog vrta iz Beča do Long Islanda (1820. zaslugom rasadničara George Gibbsa) i kasnije do Kalifornije, najvjerojatnije 1852. godine (zaslugom Fredericka W. Macondraya, pomorskog kapetana iz Bostona, inače strasnog uzgajivača grožđa i člana tamošnjeg hortikulturnog društva) rekonstruirao je na temelju dokumenata vodeći ekspert za to područje prof. Charles Sullivan u knjizi “Zinfandel, a history of a grape and its wine”. Sad, kada se zna i za njegove istoznačnice, među kojima je ime tribidrag vjerojatno pred oko 500 godina bilo njegovo glavno ime i kada je zaslugom Ambroza Tudora iz splitskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture otkriveno da su tu, nekad vodeću dalmatinsku sortu uzgajali naši uglednici poput Petra Hektorovića, Hanibala Lucića i Marka Marulića, valja očekivati ostvarenje one pretpostavke da će ove, znanstveno utvrđene spoznaje o podrijetlu i putu crljenka kaštelanskog od svoje postojbine Dalmacije do nove domovine Kalifornije potaknuti na izravan i neizravan način unapređenje naše vinarske prakse i popularizirati hrvatsko vinogradarstvo i vinarstvo u cijelosti.
Pinot crni kod nas ponegdje pod imenom burgundac crni (od naziva povijesne pokrajine Burgundije), izrazita je vinska sorta. Mutacijom ove sorte (nastale križanjem traminca crvenog i Schwarzrieslinga nastali su brojni klonovi (koji se označavaju kao sorte), a to su pinot bijeli i pinot sivi. Iz svoje domovine Francuske ova se je sorta proširila po cijelom vinogradarskom svijetu. U starijoj literaturi zapisano je da rodi malo (oko 30 do 40 hl/ha), ali da kakvoćom mošta i vina taj nedostatak obilno vraća. Kažemo stoga, da su ampelografi (npr. u Francuskoj) uzgojili preko 15 klonova pinota crnog koje kakvoćom grožđa i vina ne zaostaju, a urodi su im dva i više puta veći od rečenog (od 100 do 120 dt/ha). Dakako, tome, kao i kod drugih sorata, više ili manje pridonosi tlo (voli da je karbonatno), klima, rezidba (preferira dugu), zaštita, pravi trenutak berbe itd. Vino pinota crnog, kojega neki označavaju i francuskim Pinot Noir ili njemačkim imenom Blauer Spätburgunder, najčešće je granatnocrveno do ljubičasto-tamnocrveno, ali valja znati da iz grožđa ove sorte (s obzirom na to da joj sok nije obojen, nije bojadisar) proizvode i bijela vina u Champagni, koja su osnova za pjenušce. Sadržaj alkohola u tim vinima s oznakom kontroliranog zemljopisnog podrijetla kreće se između 11,5 i 13 % vol., a ukupna kiselost od 5,5 do 6 g/l. U dobrim godinama ponekad ima i do 8 g/l neprevrela šećera, pa kao takvo spada u skupinu polusuhih vina. Na kraju, vino crnog pinota je među rumenim vinima jedno od najbogatijih proantocijanidolima.
Shiraz (syrah)  crna vinska sorta grožđa koja je kod nas uvedena iz Francuske, u prvom redu zbog dobre rodnosti, ali i zbog kvalitete vina koja se dobiju preradbom njena grožđa (jaka obojenost, ugodna aroma, visok sadržaj ekstrakta), zbog čega se koristi za sljubljivanje s vinima kojima ova svojstva nedostaju.
Merlot crni Ta značajka merlota pridonijela je da se ova podrijetlom francuska sorta (nastala spontanim križanjem cabernet franc-a i sauvignona bijelog), i to iz okolice Bordeauxa proširi (slično kao i cabernet sauvignon koji je nastao križanjem istih roditelja) po cijelom vinogradarskom svijetu. Krase je rodnost, otpornost od zimskog smrzavanja, i prema svim gljivičnim oboljenjima. Vina sorte merlot bogata su alkoholom (obično oko 12,5% vol. ) i ukupnim kiselinama (oko 6,5 g/l), rubincrvene su boje, ugodne arome i bouquetta što potsjeća na šumske maline.
Cabernet franc (čit. kaberne fran), francuska je autohtona vinska sorta crnoga grožđa s područja Bordeauxa, koja se, zbog dobrih svojstava, odmah nakon filokserne zaraze i obnove vinograda na američkoj podlozi počela širiti po vinogradarskom svijetu. Često joj se pretpostavlja druga crna sorta, možda stoga što je slična imena (cabernet sauvignon), ali, valja reći, te su usporedbe vrlo često nepravedne. Naime, cabernet franc, uz agrobiološka obilježja (ranije dozrijevanje, generativni potencijal i prilagodljivost na klimatske i druge čimbenike, što je potaklo njegovu sadnju na području Europe, ali i u Novom svijetu), te gospodarsko tehnička svojstva tog kultivara (rodnost, sposobnost da nakupi zadovoljavajući sadržaj šećera uz primjerenu količinu ukupne kiselosti), ima i ostala svojstva koja dolaze do izražaja u vinu (dobra iako ne intezivna obojenost maceracijom proizvedenog vina, sklad slatkih, kiselih i gorkastih sastavina, bogatstvo arome i tipičnost). Suvremenim molekularno-genetičkim postupcima identifikacije sorata i njihovih roditelja utvrđeno je da je cabernet franc zajedno sa sauvignonom bijelim roditelj već spomenutog cabernet sauvignona, ali i merlota s kojima se najčešće (doduše u manjim količinskom udjelu) i sljubljuje. Cabernet franc se najčešće ne prerađuje odvojeno. S obzirom da mu je udio u zaštićenim (vrlo često kvalitetnim i nerijetko i vrhunskim vinima manji od 15%, ime mu se ponekad niti ne spominje.
Carignan (čit. karinjan), sorta crnoga grožđa, vrlo raširena u svijetu (prema nekim statistikama zauzima treće mjesto iza airen-a i grenache-a, a ispred merlota i ugni blanc-a) i u Francuskoj, Španjolskoj i Sjevernoj Africi, a u naša vinogorja stigla je tek u novije doba (okolica Zadra i Benkovca). To je vjerojatno razlogom što se ovaj kultivar u podregiji Sjeverna Dalmacija, i poglavito u vinogorju Benkovac-Stankovci uvrštava među preporučene. Redovite je i dobre rodnosti. Osjetljiva je na pepelnicu, a otporna na druge gljivične bolesti. Vino c. je dobro obojeno (čemu pridonosi i oko 7 g/l ukupne kiselosti), pa, osim što se može trošiti u čistom stanju (ili u kombinaciji s cinsaultom i alicante bouschetom, kakav je primjerice benkovački karinjan), još više služi sljubljivanju s vinima kojima ova svojstva nedostaju. Dio grožđa c. (zajedno s već spomenutima cinsaultom i s grenacheom preradi se u vinariji u Benkovcu tehnološkim postupkom za preradbu bijelih vina, pa se tako dobije kvalitetno suho ružičasto vino (rosé) skladna okusa i ugodne arome, koje je uz to, zbog niskog sadržaja alkohola i ugodne kiselosti pitko i osvježavajuće.
Sangiovese sorta je crnog grožđa čiji se naziv povezuje, između ostalog, sa „sanguis Iovis“ (Jupiterova krv). Podrijetlom je najvjerovatnije iz Toscane, gdje se spominje uz Etruščane i njihovu kulturu već u VIII st. p.K. Uzgaja se na oko 12% vinogradarskih površina Italije, najviše u njenom središnjem dijelu. Nalazi se i u Francuskoj, a od početka 90-tih godina uzgaja se sve više i u svijetu, naročito u Kaliforniji. Obilne je i stalne rodnosti. Bobice su ljubičasto-crne boje, tvrde kožice. Sangiovese je osjetljiv na sivu plijesan i kiselu trulež. Zrije u prvoj polovini listopada. Karakterizira ga brojnost biotipova. Novija istraživanja su pokazala da se mogu izdvojiti dva osnovna tipa sangiovesea: - „sangiovese grosso ili dolce ili gentile“, čiji su sinonimi prugnolo gentile, Brunello di Montalcino, sangiovese grosso i drugi, a koji je najviše rasprostranjen u Toscani i Romagni; - „sangiovese piccolo ili forte ili montanino“ čiji su sinonimi morellino, cordisco, uva tosca i drugi, koji je rasprostranjen u južnoj Italiji, Campaniji. Jedna je od najstarijih talijanskih sorti, koja čini temelj brojnih vrhunskih vina kvalitativne oznake DOCG kao chiantia, brunella di Montalcino, nobile di Montepulciano, morellino di Scansano ili DOC kao sangiovese di Romagna, rosso piceno, montefalco rosso.
Po površinama vinograda, te po količini proizvodnje grožđa i vina drugo mjesto u SAD pripada saveznoj državi New York, koja se u mnogim pojedinostima podosta razlikuje od opisane Kalifornije. Osim što su vinorodna područja hladnija, (što, kako tvrde dobri poznavatelji, pogoduje kakvoći vina što se proizvode iz ovdje uzgajanih burgundijskih sorti chardonnaya i crnog burgundca, ovdje poznatog pod francuskim imenom pinot noir), tu se uz europsku lozu Vitis viniferu uzgaja i vrsta američke loze Vitis labrusca (Concord), te direktno rodeći hibridi Baco 22A i Aurora. Glavnina proizvodnje grožđa i vina nalazi se na području Long Islanda, dok je na područjima Hudson River Valley i Finger Lakesa ona manja i uz spomenuti chardonnay i pinot noir obogaćena još s gewürztraminerom, cabernet franc, merlot i cabernet sauvignon).
Traminac mirisni (njem. Gewürztraminer, fr. savagnin aromatique rosé prema nekima posebna je sorta v. l. dok je neki ampelografi svrstavaju među klonove traminca od kojih se najčešće spominje traminac bijeli u Francuskoj zvan savagnin blanc, odnosno traminac crveni na njemačkom govornom području zvan Roter Traminer). Za razliku od traminca crvenog i traminca bijelog, bijelo (najčešće poluslatko ili slatko) vino mirisnog traminac ima intenzivnu aromu ružina cvijeta i slastice iz badema poznatijeg po imenu marcipan, koja neke upućuje i na svezu s aromatičnom sortom muškat ottonela. Uzgojem mnogih klonova traminca mirišljavog otklonjen je ranije isticani prigovor zbog malog uroda i niske ukupne kiselosti jer se kod nekih klonova postiže urod i veći od 100 dt/ha. uz sadržaj šećera i preko 24% i ukupna kiselost nerijetko i do 7 g/l.
Cabernet franc (čit. kaberne fran), francuska je autohtona vinska sorta crnoga grožđa s područja Bordeauxa, koja se, zbog dobrih svojstava, odmah nakon filokserne zaraze i obnove vinograda na američkoj podlozi počela širiti po vinogradarskom svijetu. Često joj se pretpostavlja druga crna sorta, možda stoga što je slična imena (cabernet sauvignon), ali, valja reći, te su usporedbe vrlo često nepravedne. Naime, cabernet franc, uz agrobiološka obilježja (ranije dozrijevanje, generativni potencijal i prilagodljivost na klimatske i druge čimbenike, što je potaklo njegovu sadnju na području Europe, ali i u Novom svijetu), te gospodarsko tehnička svojstva tog kultivara (rodnost, sposobnost da nakupi zadovoljavajući sadržaj šećera uz primjerenu količinu ukupne kiselosti), ima i ostala svojstva koja dolaze do izražaja u vinu (dobra iako ne intezivna obojenost maceracijom proizvedenog vina, sklad slatkih, kiselih i gorkastih sastavina, bogatstvo arome i tipičnost). Suvremenim molekularno-genetičkim postupcima identifikacije sorata i njihovih roditelja utvrđeno je da je cabernet franc zajedno sa sauvignonom bijelim roditelj već spomenutog cabernet sauvignona, ali i merlota s kojima se najčešće (doduše u manjim količinskom udjelu) i sljubljuje. Cabernet franc se najčešće ne prerađuje odvojeno. S obzirom da mu je udio u zaštićenim (vrlo često kvalitetnim i nerijetko i vrhunskim vinima manji od 15%, ime mu se ponekad niti ne spominje.

U saveznoj državi Washington pod vinogradima se nalazi oko 10.000 ha zasađenih visokokvalitetnim kultivarima (među kojima prednjače chardonnay, rajnski rizling, semillon i sauvignon blanc, te cabernet sauvignon i merlot). Ovo je američko vinorodno područje vjerojatno najmlađe, jer se je razvilo u proteklih dvadesetak godina u kojem je razdoblju broj vinarija povećan od 19 na 145. Najpoznatija vinorodna područja su Yakima Valley (Hogue Cellars, Chateau Ste Michele), Columbia Valley i Walla Walla (što graniči s Oregonom).
Mada je površinama vinograda malo područje, Oregon uživa glas jednog od najboljih sjeveroameričkih proizvođača crnog i sivog pinota. Kakvoći tih vina pogoduje hladna klima, ali i strogi zakonski propisi kojima se, uz ostalo, nalaže da vino može nositi oznaku navedenih sorti samo ako je zastupljena s 90 %-tnim udjelom. Za ostale kultivare (npr. za cabernet sauvignon) vrijedi pravilo (o 75 % učešću) kao i u drugim državama SAD, što znači da je za označavanje sorte iz koje je vino proizvedeno i stavljeno u prodaju dovoljno učešće od 75%. Najpoznatija proizvodna područja su Willamette Valley (Sokol Blosser Winery, Rex Hill Winery) koja se nalaze južno od Portlanda, te Umpqua Valley, Rouge Valley, Columbia Velly i Walla Valley.
Virginiji pripada čast prvog pokretača proizvodnje vina u Sjedinjenim Državama. Ta je proizvodnja pokrenuta od doseljenika u Jamestownu 1607. godine i to iz grožđa domaće (kod nas poznatije kao američke) vrste loze. Proizvodnja vina iz takva grožđa (sada lokalnih i hibridnih bijelih sorata seyval blanc, vidal blanc, te crnih norton i chambourcin) zadržana je do današnjih dana, ali su zaslugom Thomasa Jeffersona (1743.-1828.), trećeg po redu predsjednika SAD, već u to doba introducirane europske sorte od kojih su trenutno najznačajnije chardonnay, rizling rajnski, a u manjoj mjeri i viognier (odnosno vionnier), cabernet franc, cabernet sauvignon, merlot i barbera crna. Glavna proizvodna područja su Eastern Shore, Shenandoah Valley i Monticello.
Filoksera, koja je uništavala posađenu europsku lozu dok se nije tom “gribu” našao lijek (transplatacijom na američku podlogu), kočila je s početka razvoj naprednog vinogradarstva. Tome je pridonijela i prohibicija (od 1920. do 1932.), pa se tek nakon tog doba, zahvaljujući eksploziji znanosti i ekonomskom napretku Sjedinjenih Država to stanje mijenja. Sveučilište Kalifornije u Davisu uz marljive djelatnike praktičare (među koje valja ubrojiti i Miljenka Grgića (tvrtka u Napa Walley - Grgich&Hils sa 366 akara ili oko 148 ha vinograda) koji je kakvoćom proizvedenih vina utjecao na samopouzdanje američkih vinogradara i vinara), oblikovalo je američku i svjetsku industriju i proizvodnju vina.
Vignier naziv jednog od brojnih francuskih kultivara grožđa, čiji se uzgoj proširio i na neka vinogradarska područja u Australiji i u Kaliforniji.
Barbera crna iz njena grožđa proizvode jaka, dobro obojena i stasita vrhunska vina. Smatra se da joj je domovina tal. vinorodna pokrajina Pijemont, odakle je prenijeta u ostala vinorodna područja, a jednako tako i k nama.

I ovdje, slično kao i u Australiji i u nekim drugim državama, mnogi vinogradari su hrvatskog podrijetla, a vina su im znana i od biranih potrošača cijenjena. Kao potvrdu tome navedimo samo neke od njih, a to su Mike Grgich iz Napa Valleya, Frane Franičević (porijeklom s Hvara) iz Sonome, Milan Matulić (s Brača) iz Amadora i Mike Milat (s Korčule) iz Nape.
Primjena najsuvremenijih znanstvenih i tehničkih dostignuća u v. i v. SAD uvršćuje ovu granu privrede u vrh svjetske kvalitete i produktivnosti.



Jagoda Bush.

Izvor: http://vinopedia.hr

Autor:
Gric-Gric Filed Under:
Kategorija s bocama - Podjela vina
E-mail Ispis PDF

Zanimljivosti

Ispovijesti mladog kuhara

 

Prijatelji:

Vinarske priredbe

Uskoro više informacija. Hvala!

Ostala događanja

Uskoro više informacija. Hvala!

 

Kuhanje s potpisom Facebook

Pratite nas i na Facebooku! Ako Vam se svidi znate što trebate? LIKE;Sviđa mi se...

 

¨¨¨Kontakt / O nama ¨¨
© 2011 www.GRIC – GRIC.com