May 07

Grčka

je, prema mnogim podacima u antičko doba bila prva zemlja putem koje je iz Egipta ili možda iz Azije u Europu stigla kultura uzgoja vinove loze i proizvodnje vina i to zaslugom znatiželjnih putnika koji su tražili nove životne prostore (o čemu nam je spomen sačuvan u arheološkim dokazima i mitološkim pričama o Argonautima, herojima-moreplovcima). Prema tim podacima grčka su plemena kolonizirala mnoga za njih zanimljiva područja na obalama Crnog, Jadranskog i Sredozemnog mora i to tisuću godina prije Krista, pa je zahvaljujući tome loza stigla i na naše otoke i na priobalna područja hrvatskog Jadrana. Zahvaljujući Homeru, Plutarhu, Sofoklu, Eshilu, Euripidu, Aristofanu i mnogim drugim grčkim velikanima lijepe književnosti, likovne i glazbene umjetnosti, te povjesničarima (poput Agatarhid-a i drugih) saznajemo kakvo je značenje vino imalo u životu Grka (i drugih antičkih naroda) koji su to piće slavili i hvalili, nerijetko veličali kao božansko.
O vinogradarskoj i vinarskoj vještini Grka govore nam brojni dokazi materijalne kulture (amfore, kovani novac, tijesci, čaše) od kojih se mnogi čuvaju i u našim zavičajnim muzejima ili tek čekaju trenutak da budu izvađeni iz morskih dubina i stručno analizirani.
Uzgoj vinove loze i proizvodnja vina i u Grčkoj, a jednako tako i na novim prostorima u ostalim dijelovima Europe doživljavala je kroz dugo tisućljetno razdoblje uspone i padove na što su utjecale provale raznih plemena, ratovi, zarazne bolesti pučanstva, a nakon otkrića Amerike i poznate bolesti i štetnici na vinovoj lozi. Eksplozija znanosti u drugoj polovici XIX. stoljeća, čiji rezultati nisu mimoišli ni ovu granu gospodarstva, promijenila je dotadašnji način proizvodnje i trgovine vina. Grčko vinogradarstvo i vinarstvo, koje je temeljeno na tradicionalnom načinu rada, prestalo je biti konkurentno na svjetskom tržištu i počelo je stagnirati. Za europska i druga tržišta u tom je razdoblju bila tržišno najzanimljivija grčka ponuda desertnih vina (koja se najviše, ali u ograničenim količinama proizvode na grčkim otocima) i korintske grožđice s obzirom da uz tradiciju u toj proizvodnji Grčka ima i povoljne prirodne uvjete.
Slično kao i u brojnim drugim vinogradarskim zemljama površine vinograda su dugo vremena smanjivane, pa je prema višegodišnjim podacima OIV-a u razdoblju 1981.-1985. pod vinogradima bilo prosječno 192.000 ha, a od 1981. do 1990. godine prosječno 164.000 ha, da bi u 1995.-oj spale na samo 134.000 ha. Do 2004. godine vinogradarske su se površine i dalje smanjivale (do 130.000 ha), što je rezultiralo i smanjenjem proizvodnje grožđa (na 1.800.000 dt), dok je proizvodnja vina od 1991. do 2004. stalno rasla i te godine dostigla 4.295.000 hl, i za 51.000 hl premašila srednju vrijednost proizvodnje koja je bila ostvarena od 1886. do 1900. godine.
Učlanjenjem Grčke u EEZ-e (sada EU), i tek nakon primjene odgovarajućih zakonskih propisa (oko 1970. godine), zabilježeni su značajniji pomaci u toj grani gospodarstva. Nakon uvođenja zaštite zemljopisnog podrijetla po uzoru na francusku Appellation d’Origine Contrôlée i određivanjem preporučenih kultivara za pojedina područja, utvrđivanjem visine uroda, razine šećera u grožđu iz kojeg će se proizvesti pojedina kvalitetna kategorija vina itd., te napuštanjem tradicionalnog načina preradbe i uvođenjem obveznog školovanja vina u drvenim bačvama, kvaliteta grčkih vina je značajno unaprijeđena, što je utjecalo i na njihovu veću cijenu kako na domaćem, tako i na stranom tržištu.
Postojeći zakonski propisi uređuju četiri razine zaštita zemljopisnog podrijetla. -OPAP je akronim grčkog naziva (Onomasía Proeléfseos Anotéras Piótitos) za Vin Délimité de Qualité Supérieure koji odgovara hrvatskoj oznaci vrhunskih vina s kontroliranih i ograničenih vinorodnih područja. Broj takvih zaštita u 2005. bio je ograničen na dvadeset vinorodnih područja, od čega
-četiri u Makedoniji (Amynteo, Goumenissa, Naoussa i Côtes du Meliton) i na najvećem grčkom otoku Kreti (Arhanes, Daphnes, Peza i Sitia),
-tri u Thesaliji (Rapsani, Messenikola i Anhialos), i na Peloponezu (Mantinia, Nemea i Patras),
-dva na Cikladima (Paros i Santorini)
-te po jedno u Epiru (Zitsa), na Jonskom otočju (Robola iz Cephalonije), na egejskim (Limnos) i na Dodekaneskim otocima (Rhodos). -OPE je akronim grčkog naziva (Onomasía Proeléfseos Eleghoméni) za Appe¬llation d’Origine Contrôlée (AOC), što odgovara hrvatskom nazivu kontrolirano zemljopisno podrijetlo. Ovu oznaku najčešće nose grčka slatka vina koja se najčešće proizvode iz grožđa muškatnih kultivara i iz grožđa sorte mavrodaphne. To su vinorodna područja na otocima
-u Jonskom moru (Muscat Cefalonija i mavrodaphne Cefalonija)
-na Peloponezu (muškat Patras, muškat obala Patra, mavrodaphne Patras,
-na egejskim otocima (muškat Limnos) i
-na dodekaneskim otocima (muškat Samos i muškat Rhodos)
-Topikos Oinos označava lokalna vina kakva u francuskoj svrstavaju u skupinu Vin de Pays (VdP) što bi se hrvatski prevelo kao tipično vino kraja, a u toj brojnoj skupini od preko 130 zaštita postoji i podskupina tradicionalno vino, u koju se primjerice svrstava Retsina.
-Epitrapezios Oinos je grčki naziv za francuski Vin de Table, odnosno hrvatsku oznaku stolna vina
-OFG označava prirodna slatka vina (Vin Naturellement Doux, odnosno VND), a
-OGP likersko vino (koje Francuzi nazivaju Vin de Liquer ili VdL)
Uz navedeni način razvrstavanja i označavanja vina spomenimo i to da bijela vina iz zaštite OPAP i OPE mogu nositi oznaku Reserve ako su školovana 2, a crna ako su školovana 3 godine.
Oznaka Grand reserve obilježava bijelo vino koje je prije stavljanja u prodaju zrijalo 3, odnosno crno koje je zrijalo 4 godine. Navedene oznake (Reserve i Grand reserve) rezervirane su samo za kvalitetne kategorije vina (OPAP i OPE), međutim, dvije godine školovana stolna bijela, odnosno tri godine školovana stolna crna vina imaju pravo na oznaku Kava (fr. Cava).
S navedenim oznakama (Reserve, Grande reserve i Kava) najčešće su obilježena grčka slatka vina.
Najveće vinogradarsko područje Grčke je (polu)otok Peloponez s vinogorjima oko gradova Nemeja, Mantineja i Patrasa. Najrasprostranjenija autohtona crna sorta iz koje se proizvodi teško, često slatko istoimeno vino je mavrodaphne, a od svjetlocrvenih spomenimo muscat rion koje je na tržištu poznato i kao Patras cephalonia. U središnjem dijelu Peloponeza uz mavrodaphne (iz čijeg se grožđa proizvodi široka paleta različitih kvalitetnih kategorija vina od suhih vins de pais do aperitivnih vina tipa port) i druge autohtone i uvezene sorte spomenimo i aghiorghitiko (koji je poznat i pod drugim imenima poput mavroudi Nemeas) iz kojeg se karbonskom fermentacijom proizvode vina slična talijanskim novellima, odnosno francuskom beaujolais-u (božoleu), a koja se u prometu označavaju kao vins nouveaux. Od zobatica, spomenimo autohtonu sortu sideritis, koja, prema mnogima ima sličnosti s fr. sortom folle blanche, te se kao i ona podjednako koristi u proizvodnji vinskog destilata.
U Atici, nadomak glavnom gradu Ateni proizvode se suha, svježa bijela vina, a sačuvana je (ponajviše iz grožđa bijele sorte cvjetne arome savatina) i proizvodnja već spominjane retsine.
Kreta, treća po veličini vinorodna pokrajina Grčke, uz proizvodnju i izvoz stolnog grožđa (rasaki) proizvodi iz grožđa bijelih kultivara (daphni, plyto i vilana) još i čuvena crna desertna vina (sitia, dafne) i isto takva teška crna vina iz sorata kotsifalia i mandilaria.
Podno Olimpa, u pokrajini Rapsani iz sorata xynomavro (koja je glavna sorta u sjevernim vinorodnim područjima Grčke), te krassato i stavroto proizvode se crna, a potpuno s druge strane u pokrajini Epir, pretežito iz bijele sorte debina i aromatične malagousa svježa i reska bijela vina (zitsa). Uz spomenutu autohtonu sortu malagousu, (koja se uzgaja i u grčkim vinorodnim pokrajinama Tesaliji i Makedoniji) ovdje se uzgaja i bijela sorta ladgorhi. Bijela monemvasia (koja je ime dobila po „luci s jednim ulazom“ na području najjužnijeg kopnenog dijela Grčke i za koju se je sve do nedavno pogrešno tvrdilo da je zaslugom mletačkih trgovaca stigla u Istru), zbog obilja plemenitih aroma osnova je za proizvodnju cijenjenih vina, zbog čega se je njen uzgoj proširio i na Ciklade.
Najzaslužnija za svjetsku slavu Grčkih vina su muškatna alkoholizirana vina s Egejskih otoka Samos, Limnos, Thira, Rhodos i dr. Na Samosu je pod lozom bijelog muškata sitnog zrna (za koje je Plinije Stariji zapisao latinsko ime uva apiana) oko 1.600 ha, a istoimeno vino s oko 18% vol. alkohola i 200 g/l neprevrela šećera poznato je cijelom svijetu. Zlatni muškat s Limnosa (koji se proizvodi iz grožđa aleksandrijski muškat, za koji se u novije doba tvrdi da je vrlo osjetljiv na escu) suh je i ima sasvim drugačiji karakter. Ovdje se još iz sorte limnio proizvodi i crno desertno vino.
I ostale grčke pokrajine, osobito one na otocima i uz more, vinogradarske su. Na području otočja Cikladi vinogradarski je najznačajniji vulkanski otok Santorini na kojem se iz autohtonih kultivara aïdani aspro, athiri, asprouda i dr. proizvode raznolika bijela vina, a iz sorte assyrtiko (koja se od ostalih razlikuje po izuzetnoj sposobnosti nakupljanja šećera, kiselina i polifenolnih sastavina) i vinsanto.
Vino se proizvodi i na istoku u Eubeji, na sjeveru u Tesaliji te na području (Egejske) Makedonije (ponajviše iz bijelih kultivara roditis i crnih mavroudi, xinomavro i dr. Daleka Trakija bila je, čini se, vinom poznatija u antičkoj Grčkoj (o čemu govori Homer) nego danas.
Izlaganje o kultivarima i vinima u Grčkoj ne bi bilo potpuno kada ne bi spomenuli da se uz autohtone (od kojih u ovom prikazu zasigurno nisu sve navedene) uspješno uzgajaju i uvezene sorte, od kojih spomenimo bar one najvažnije, a to su od bijelih chardonnay, rizling rajnski, sauvignon bijeli, semillon, ugni blanc, viogniers, malvazija i dr., zatim od ružica moschofiler i traminac crveni, te od crnih cabernet sauvignon, cabernet franc, merlot, mourvedre, sangiovese, pinot crni, syrah i dr.
Beaujolais (čit. božole) je srednje do jako alkoholno francusko crno vino, proizvedeno postupkom karbonske maceracije na jugu čuvene vinorodne pokrajine Bourgogne (koja se hrvatski naziva Burgundija). Ime je dobilo po Beaujenu, glavnom gradu antičke pokrajine Lyonnais. Po kakvoći (i cijeni) razlikuje se stolno crno vino što nosi samo oznaku beaujolais, koje je lagano i najbolje dok je još mlado. To je razlog što se od 1951. godine na poseban način organiziraju tzv. beaujolais partys koje svuda u svijetu, a od 1997. godine i u Republici Hrvatskoj, (u organizaciji HSK, Le Gout d. o. o., i dr.) počimaju svaki treći četvrtak u studenome i u 00 sati, pod geslom “Pitko, lagano, nježno crvene boje..” Beaujolais Superieur je bolji i u prodaji skuplji od prethodnog, a beaujolais Villages je najcjenjeniji i obično nosi još i pobližu oznaku mjesta iz kojeg potječe kao npr. haut beaujolais, bas beaujolais, beaujolais villages Saint Amour, beaujolais villages Moulin a Vent, beaujolais villages Côte de Brouilly i sl.
Traminac crveni (u Njemačkoj Roter traminer, još i clevner odn. clävner, u Mađarskoj tramin piros, u Bugarskoj mala dinka, Češkoj tramin červeny, u Italiji traminer aromatico, u Francuskoj uz velik broj drugih naziva još i savagnin rose i fromenteau rouge itd.) je vinska sorta za koju mnogi tvrde da potječe iz južnog Tirola i da je ime dobila po mjestu Tramin. Srednje je rodnosti. U Hrvatskoj preporučen je kultivar (u skladu Pravilnika NN 159/04.) u svim vinogorjima u regiji Kontinentalna Hrvatska. Vina iz grožđa traminca crvenoga su cijenjena u prvom redu zbog profinjene arome i bukea. Boja dobro odnjegovanog traminca je slamnatožuta do zlatnožuta, okus najčešće polusuh do polusladak, rjeđe suh, alkoholnost srednje jaka, a manjak ukupne kiselosti nastoji se izbjeći ranijom berbom, ponegdje i sljubljivanjem s rizlingom rajnskim.. U Hrvatskoj su tri traminca svrstana u skupinu vrhunsko vino, od kojih dva potječu iz podregije Slavonija a jedan iz podregije Zagorje-Međimurje, dok je ukupni broj vina proizvedenih iz ovog kultivara i uvrštenih u skupinu kvalitetno (7) i stolno (8) pet puta veći. Najpoznatiji; traminci iz podregije Podunavlje, vinogorja Srijem (Ilok, Vukovar), Erdut i Baranja, čija je proizvodnja obnovljena (nakon mirne reintegracije okupiranih područja) u 1997. godini, nude se domaćim i stranim kupcima. Velik broj traminaca na naše tržište ponovo dolazi iz podravskog rajona Slovenije.
Sangiovese sorta crnog grožđa čiji se naziv povezuje, između ostalog, sa „sanguis Iovis“ (Jupiterova krv). Podrijetlom je najvjerovatnije iz Toscane, gdje se spominje uz Etruščane i njihovu kulturu već u VIII st. p.K. Uzgaja se na oko 12% vinogradarskih površina Italije, najviše u njenom središnjem dijelu. Nalazi se i u Francuskoj, a od početka 90-tih godina uzgaja se sve više i u svijetu, naročito u Kaliforniji. Obilne je i stalne rodnosti. Bobice su ljubičasto-crne boje, tvrde kožice. Sangiovese je osjetljiv na sivu plijesan i kiselu trulež. Zrije u prvoj polovini listopada. Karakterizira ga brojnost biotipova. Novija istraživanja su pokazala da se mogu izdvojiti dva osnovna tipa sangiovesea: - „sangiovese grosso ili dolce ili gentile“, čiji su sinonimi prugnolo gentile, Brunello di Montalcino, sangiovese grosso i drugi, a koji je najviše rasprostranjen u Toscani i Romagni; - „sangiovese piccolo ili forte ili montanino“ čiji su sinonimi morellino, cordisco, uva tosca i drugi, koji je rasprostranjen u južnoj Italiji, Campaniji. Jedna je od najstarijih talijanskih sorti, koja čini temelj brojnih vrhunskih vina kvalitativne oznake DOCG kao chiantia, brunella di Montalcino, nobile di Montepulciano, morellino di Scansano ili DOC kao sangiovese di Romagna, rosso piceno, montefalco rosso.
Muškat zajednički naziv za mnoge sorte od kojih neke međusobno nisu srodne, ali sve imaju manje ili više izraženu muškatnu aromu. Muškatne se sorte spominju u antičko doba, i u pravilu su to sorte juga, odnosno toplih podneblja. Uz muškat staroga sortimenta (muškat bijeli, muškat ruža i dr.), sve se više sade nove muškatne sorte nastale križanjem nemuškatnih roditelja (poput bijelog rodnog i vrlo mirišljivog morio muškata kojeg je uzgojio ampelograf Peter Morio iz silvanca i pinota bijelog, odnosno scheurebe koji također ide u red bijelih, kiselinom bogatih muškatnih sorata, a kojeg je uzgojio Georg Scheu, križanjem silvanca i rizlinga). Uz već spomenuti muškat bijeli, muškat žuti, muškat ruža, spomenimo muscateller, muscadell, aleksandrijski muškat, frontinjanski muškat, moscatel de Setubal, moscatel de Malaga, muškat Canelli, muškat rion i dr. O muškatima koji se kod nas uzgajaju (muškat bijeli, muškat žuti, muškat ottonel, muškat hamburg) vidi više pod njihovim imenima.

Izvor: Vinopedia

Autor:
Gric-Gric Filed Under:
Kategorija s bocama - Podjela vina
E-mail Ispis PDF

Zanimljivosti

Ispovijesti mladog kuhara

 

Prijatelji:

Vinarske priredbe

Uskoro više informacija. Hvala!

Ostala događanja

Uskoro više informacija. Hvala!

 

Kuhanje s potpisom Facebook

Pratite nas i na Facebooku! Ako Vam se svidi znate što trebate? LIKE;Sviđa mi se...

 

¨¨¨Kontakt / O nama ¨¨
© 2011 www.GRIC – GRIC.com